SREDNJOŠKOLSKO OBRAZOVANJE (nastavak 4.)

Osnivanje Državne realne gimnazije u Gradačcu 1950/51.

Iz današnje perspektive gledano, da nije bilo predratne Građanske škole, teško da bi odmah poslije rata otpočela sa radom Niža realna gimnazija, kao i da bi 1951. godine otpočela sa radom Viša gimnazija, kao puna srednja škola, iz koje su brojne generacije učenika nastavile studije na raznim fakultetima širom Jugoslavije.

Kako reče jedan polaznik prve generacije Gimnazije u Gradačcu, da je otvaranje Gimnazije kao srednje škole „bio hrabar i vizionarski poduhvat (veći nego što je danas osnivanje univerziteta) odgovornih ljudi u Gradu, podržanih/predvođenih profesorom dr. Edhemom Čamom, velikim čovjekom i svojevrsnim „mecenom“ Gradačca i u mnogim drugim akcijama. Trebalo je dovesti potreban broj nastavnika, osigurati im smještaj i potrebne materijalne uslove, a od šestog razreda privući i određeni broj učenika iz drugih sredina za minimalno kompletiranje našeg odjeljenja“.

Zbog toga, razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu moramo posmatrati u jednom kontinuitetu, – Građanska škola, pa kasnije Niža realna gimnazija, i puna Gimnazija, bile su obrazovne ustanove ne samo za mlade iz Sreza i Općine Gradačac, nego i za brojne mlade ljude iz Odžaka, Modriče, Bos. Šamca, Doboja, Srebrenika i drugih krajeva.

Prva generacija Državne realne gimnazije Gradačac polagala je maturu od 14. do 21. juna 1955. godine. Maturanti su dobili Svjedočanstvo o višem tečajnom ispitu koje potpisuju: predsjednik ispitnpg odbora: Dragić Radojka i potpredsjednik ispitnog odbora Kunce Angela. Članovi komisije su bili: Šahović Sakib za srpski ili hrvatski jezik, Topić Dževada za ruski jezik, Mešić Džemal za istoriju sa geografijom i Sinanović Fuad za matematiku. U svjedočanstvo su uneseni predmeti i ocjene koje je polaznik Gimnazije imao u toku završnog osmog razreda.

Do 2001. godine, kada je u Gradačcu obilježeno 50 godina Gimnazije iz nje je izašlo 45 generacija maturanata. Prema našem istraživanju Gimnaziju je od 1951. godine pa do 1991. godine završilo (maturiralo) 1807 polaznika. Najmanje je bilo maturanata u početnim školskim godinama: 1954./1955. – 21 maturant, 1955./1956.- 23 maturanta i 1956./1957. – 22 maturanta, a najviše u školskoj godini 1980./1981. – 135 maturanata, 1981./1982. – 123 maturanta i 1967./1968. – 112. maturanata. U periodu od 1951. pa do 1991. godine u Gimnaziji je radilo preko 180 profesora i nastavnika.

Sve je to za ovih šest decenija postojanja i djelovanja Gimnazije vraćeno, i još će se uvećano vraćati u vidu višestrukih doprinosa ukupnom socio-ekonomskom razvoju Općine Gradačac, susjednih općina pa i cijele Bosne i Hercegovine, a djelovanje pojedinih njenih učenika (u nauci, umjetnosti ili na stručnom planu) odavno je premašilo i granice Bosne i Hercegovine.

Gimnazija je koristila zgradu na Gradini sa manjim prekidima sve do 1978. godine, kada je preselila u novoizgrađeni prostor Srednjoškolskog centra „Hasan Kikić“ Gradačac.

Provodeći poznatu „Šuvarovu“ reformu školstva u Jugoslaviji će osamdesetih godina biti ukinute Gimnazije, pa i gradačačka prestaje sa upisom u prvi razred od 1980. godine sve do 1991. godine, kada je ponovo osniva Skupština općine Gradačac. Gimnazija je radila u zgradi zajedno i u sastavu sa mješovitim novoizgrađenim Srednjoškolskim centrom „Hasan Kikić“ sve do 1992. godine, kao njegov sastavni dio. Tada je usljed ratnih sukoba, taj prostor morao biti napušten jer se našao na prvoj borbenoj liniji odbrane BIH od agresije koja je na nju izvrešna. Ta nova zgrada, ne samo da je uništena i potpuno devastirana, nego je u njoj propala brojna školska arhiva, oprema i biblioteka od 17.500 knjiga. U biblioteci je pored školskih lektira bio bogat fond stručnih i drugih knjiga iz raznih oblasti. Biblioteku je vodio Bakir Softić.

Prve generacije ginmazijalaca imale su obiman program obrazovanja. Izučavani su i ocjenjivani sljedeći predmeti:

• Srpsko-hrvatski jezik,
• Ruski jezik,
• Njemački jezik,
• Latinski jezik,
• Istorija sa geografijom,
• Prirodopis,
• Fizika,
• Hemija,
• Matematika,
• Osnovi filozofije,
• Fiskultura,
• Vanarmijsko vojno vaspitanje i
• Vladanje.

Učenici su ocjenjivani za učenje:

odličan (5),

vrlo dobar (4),

dobar (3),

dovoljan (2),

nedovoljan (1),

za vladanje: odlično (5), vrlo dobro (4), dobro (3), loše (1).

Potrebe za školovanim kadrovima bile su veoma velike, pa su zbog toga bili logični napori, koje su pedesetih godina vlasti Gradačačkog sreza zajedno sa republičkim organima BiH učinili sve da se donese odluka o formiranju Državne realne gimnazije. Najveći broj tih učenika postat će u kasnijem periodu svoga školovanja prvi profesori, inžinjeri, ljekari, veterinari, ekonomisti i pravnici, koji će davati i još daju doprinos razvoju kako svoga kraja, tako i cijele BiH, pa i šire. Ne možemo, a da ne spomenemo najzaslužnije za početak rada Gimnazije, među kojima su u prvom redu akademik dr. Edhem Čamo, zatim Mehmedalija Tufekčić društveno – politički radnik i prvoborac NOB-a, te prvi direktor Niže realne gimnazije Angela Kunce, koja je sve do tada bila i direktor i profesor Niže realne gimnazije. U prvoj školskoj godini (1951./1952.) novoformirane Gimnazije u Gradačcu, kako se vidi iz Glavnog kataloga – iz arhiva ove škole, direktor je prof. Omer Salkičević.

Gradačačka gimnazija imala je regionalni značaj, jer ju je pohađao značajan broj učenika iz Doboja, Modriče, Odžaka, Bos. Šamca i iz grugih mjesta.

Za deset godina, do 1965. godine maturu je položio 321 maturant, a od svršenih maturanata, nakon produženja školovanja na raznim fakultetima, u Gradačcu je te 1965. godine radilo “oko 50 raznih stručnjaka i to 2 ljekara, 2 veterinara, 5 profesora, 1 agronom, 1 pravnik, 3 ekonomista, 1 inžinjer geodezije, 14 sa višom pedagoškom školom, 1 sa višom socijalnom školom, 13 ih se nakon pedagoškog kursa zaposlilo kao učitelji, a ostali rade kao službenici u administraciji”.

U školskoj 1969./70. godini Gimnazija je imala 280 učenika, od čega 150 ženskih i 130 muških. U to vrijeme, broj učenika bio je prilično ujednačen – konstantan. Radilo se u 9 odjeljenja, a u školi je bilo zaposleno u stalnom radnom odnosu 10 profesora i 3 nastavnika.

U toku školske godine nestručno su bili zastupljeni predmeti latinski i ruski jezik. Učenici  iz ovih predmeta na kraju školske godine polagali su razredni ispit, o čemu postoji propisana dokumentacija. Za stručno nezastupljene predmete škola je u dva maha raspisivala konkurse, nudeći povoljne uslove, ali se niko nije javio, pa smo bili prisiljeni  plaćati honorarne sate po slobodnoj pogodbi, mimo odredaba Pravilnuka o ličnim dohotcima-

Nivo prolaznosti u Gimnaziji kao cjelini na kraju drugog polugodišta 1969./70. godine je 75,12 %. To je nešto lošije nego prethodne godine. Naime, prolaznost je bila veća u prethodnoj godini za 5,17 indeksnih poena. Lošiji rezultat se opravdava nesređenošću prilika u nastavi iz ruskog i latinskog jezika. Prosječna ocjena u toj školskoj godini iznosi 2,78, a u prethodnoj je iznosila 2,81, što govori o padu kvaliteta učeničkog znanja. Slab rezultat je odraz slabog uspjeha u prvim razredima. Jedan broj učenika upisao se u prve razrede, jer jednostavno nije imao mogućnosti da se upiše u druge škole. Međutim, zaključeno je da je kretanje procenata prolaznosti u tolerantnim granicama.

Osma generacija maturanata Gimnazije „Hasan Kikić“ u Gradačacu maturirala je 1961. godine. Maturi su pristupili sljedeći polaznici:

Preminule kolege, bivši đaci, osme generacije maturanata: Benaković Marica, Brkić Muharem, Kaurinović Ilija, Stanić Tadija. Klajić Ante i Ristić Uroš.

Preminuli profesori koji su vodili tu generaciju:

Školske 1969./70. godine završni ispiti maturanata provedeni su u junskom i septembarskom roku i prema svim podacima veoma uspješno. Interesantno je ostvariti uvid u teme domaćih radova koje su kandidatima ponuđene, pa recimo iz historije, to su bile teme:

• Rad KPJ u periodu 1937. do 1941. godine,
• Srbija od 1903. do 1914. godine,
• Oktobarska revolucija,
• “Mlada Bosna”,
• Pariška komuna,
• Klasne, nacionalne i političke suprotnosti predratne Jugoslavije,
• KPJ od osnivanja do 1921. godine,
• Prvi balkanski rat (1912. – 1913.),
• Sarajevski atentat i početak Prvog svjetskog rata,
• Ustavobraniteljski režim u Srbiji,
• Političke stranke u periodu stare Jugoslavije.

Kako vidimo iz navedenog teksta, u jednoj gimnaziji u općini sa preko 60 % bošnjačkog stanovništva, u historijskim temama završnih ispita, vrlo je malo tema vezanih za Bošnjake i za BiH.

U školskoj 1972./73. godini u Gimnaziji je bilo nešto manje problema nego u osnovnim školama.Te godine Gimnazija je imala tri odjeljenja prvog razreda sa 85 učenika, dva odjeljenja drugog razreda sa 57 učenika, dva odjeljenja trećeg razreda sa 72 učenika i dva odjeljenja četvrtog razreda sa 58 učenika, ili ukupno 9 odjeljenja sa 272 učenika.

Gimnazija je radila neprekidno od 1945. sve do 1980., odnosno do 1983. godine, kada je zbog poznate „Šuvarove reforme“ obrazovnog sistema u Jugoslaviji ukinuta, da bi 1991. godine ponovno otpočela sa radom.

Do 1991. godine Gimnazija je radila pune 32 godine i kroz njene klupe prošlo je 29 generacija učenika. Brojni gradačački gimnazijalci u svom daljem školovanju na višim i visokim školama postali su visokostručni kadrovi iz oblasti kao što su pravo, ekonomija, medicina, veterina, tehničke nauke, književnost, historija, novinarstvo, zatim brojne prosvjetne djelatnike, od profesora srednjih škola do univerziteskih profesora. Gradačačka gimnazija bila je i ostala ugledna obrazovna institucija, koja se može ponositi svojim rezultatima, a njeni rezultati bili su: cijenjeni studenti na brojnim fakultetima širom Jugoslavije sa solidnim predznanjima.

Ovaj tekst korišten je iz knjige  HISTORIJSKI RAZVOJ SREDNJOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA U GRADAČCU DO 1995.,  str. 63-88, izdavač „Preporod“ Gradačac, 2011., autor Esad Sarajlić.

 Autor: Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)