POSLIJE GUŠENJA POKRETA HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA U GRADAČCU, POSAVINI I BIH DOLAZI DO POBUNA I NEMIRA

0

Pobuna u Posavini 1836.

U Gradačac pristiže novih 1.000 ljudi. Jedan broj dolazi na konjima, a jedan broj su pješaci. U mjesecu avgustu 1836. godine iz Gradačca njih oko 500 odlazi u Bijeljinu Ali-paši Fidahiću. Takođe i u drugim mjestima vrše se pripreme za pobunu. Bošnjaci su bili nezadovoljni mjerama koje je preduzimao valija po naredbi sultana. Bili su spremni na opštu pobunu. A i valija nije čekao skrštenih ruku. Iz Albanije mu je pristiglo 4.000 vojnika Arbanasa. Pola ih je locirano u Travniku.

Vijesti koje su se širile iz Bosne govorile su o velikoj anarhiji i bile su najava novih krvavih događaja. Krajem avgusta u Modriči se okupilo 2.000 ljudi, a od njih 150 odlazi u Gradačac. To je bio 22. avgust 1836. godine. Pripremali su se da krenu u Sarajevo, na valiju, računajući da valija neće moći da im se odupre. Međutim, Ali-paša Fidahić nije računao na  razdor koji može nastati među pobunjenicima. Naime, kada je došao u Gradačac 22. avgusta, naišao je na otpor od strane alajbega Mahmud-bega Gradaščevića, koji nije želio razgovor sa Ali-pašom. On je uz sultana i ne želi da se priključi pobunjenicima. Želio je da napusti Gradačac i pređe u Slavoniju. Ni muteselim Dervente nije želio da učestvuje u pobuni. Ali i pored svega broj pobunjenika je svakodnevno rastao. Tako se u Skugriću, sjeverozapadno od Gradačca sakupilo oko 12.000 naoružanih ljudi. Međutim, tu nije došao Ali-paša, iako je bio glavni propagator pobune.

Pobunjenici su nezadovoljni što nije među njima Ali-paša. Šalju mu prijeteća pisma u Bijeljinu. On se ipak priključuje i 13. septembra kreće i vodi sa sobom po 20 ljudi iz Bijeljine i Janje. Naoružao je i protjerane Bošnjake iz Loznice, Lipnice i Lešnice. U Skugrić kod Gradačca stiže 6.000 ljudi. Tu su se pripremili u namjeri da krenu na Travnik 16. septembra protiv valije. Njima se priključio Mahmud-paša iz Zvornika, što je naljutilo Ali-pašu, pa je poručio Mahmud-paši da će pregaziti Zvornik. Ovaj je to ozbiljno shvatio i odmah naredio da se od kmetova sakupi „100 ovnova i 100 oka masla u namjeri da se zatvori u Zvornik“.

Gradačački novi muteselim Mahmud-beg je odbio saradnju sa pobunjenicima. On se zatvorio u Srebrenik. Međutim, nije se tu mogao dugo zadržati, jer je u Srebreniku bila samo jedna kuća u kojoj se moglo stanovati. U međuvremenu i ta kuća je zapaljena, pa se Mahmud-beg predao Ali-paši. U Gradačcu se našla grupa Krajišnika koji su opljačkali dvore Begefendije (Amed-bega bivšeg muteselima), zbog njegovog odbijanja da im se priključi. Ali-paša je u ovoj pobuni rukovodio sa Posavljacima i sa Krajišnicima. Iz Gradačca se Ali-paši priključilo 200 nezadovoljnika.

Nazif-beg Gradaščević, sin bivšeg muteselima nije se želio priključiti pobunjenicima, pa je trajno napustio Gradačac. Iz porodičnog stabla Gradaščevića vidljivo da je on sin Ahmed-bega, te da nije imao nasljednika. Turske vlasti ga postavljaju za komandanta Oršave. Sa pobunjenicima nije želio da sarađuje ni Mahmud-beg Tuzlić.

Krajišnici, njih oko 500 iz Banja Luke stiglo je u Skugrić. Predvodio ih je Nazif-aga. Žestoki sukob između pobunjenika Bošnjaka iz Posavine i Krajine sa snagama valije se približavao. Pobunjenike je predvodio Ali-paša Fidahić prekaljeni ratnik iz borbi u Pokretu Husein-kapetana Gradaščevića.

S druge strane, vezirove snage predvodi Osman-paša (nekada adkalski paša), te dočekuje Ali-pašine snage kod Žepča. Sukob je trajao dva dana, 16. i 17. septembra 1836. godine. Ali-paša je doživio potpuni poraz. Povukao se prema Bijeljini u koju je stigao 21. septembra. Tamo je vrlo hladno dočekan.

Inače, sama borba između snaga bosanskog valije i pobunjenika odigrala se na tri lokacije: kod Vranduka, 16. septembra, zatim iznad Orahovice 17. i 18. septembra. Broj mrtvih i ranjenih nije poznat, budući da su se mnogi razbježali po šumama. Istina naknadno je utvrđeno, da je na strani pobunjenika bilo 100 mrtvih i 200 ranjenih i 150 zarobljenih.

U borbama je učestvovao osobno i valija Mehmed Vedžihi-paša. On je nakon završetka borbi prvacima, koji su odbili da učestvuju u pobuni ili su izbjegli na razne strane, poručio da se vrate, jer su pobunjenici poraženi. Svim tim prvacima potvrđeni su njihovi raniji položaji. Valija je nakon pobjede došao u Gradačac 22. septembra sa 600 ljudi i nakon konaka produžio u Brčko. Gradačački muteselim Mahmud-beg Gradaščević lijepo je dočekao valiju jer se odmah vratio iz Slavonije. Ali-paša u Bijeljini je položio oružje, a uprava nad Bijeljinom data je Mahmud-paši Fidahiću. Istina Ali-paša se utaborio u Bijeljini sa 400 vojnika, ali nakon topovske paljbe, valija je zauzeo Bijeljinu i zarobio Ali-pašu Fidahića. I ta pobuna je bila ugušena, a valija se pohvalio da je uspostavio mir u Bosni.

Knez Miloš je pomno pratio šta se događa u Bosni, naročito u Semberiji, pa je nakon predaje Ali-paše čestitao valiji Mehmed-paši na pobjedi. Valija je poštedio život Ali-paši jer je to molio njegov sin, ali je odlučio da ga protjera iz Bijeljine. Ključ za svoju pobjedu valija je vidio u tome što se Ali-paša dugo zadržao u Gradačcu i drugo što je uspio da razdvoji snage Ali-paše i Krajišnika. Da su se te snage spojile, onda bi trebalo 50.000 vojnika – nizama da bi ih umirili.

Na polasku iz Bijeljine valija je poveo sa sobom Ali-pašu, ističići da se Ali-paša neće nikada više vratiti u Bijeljinu. Upravu nad Bijeljinom je preuzeo krajem septembra 1836. Mahmud-paša. Ali-paša je otpremljen u Carigrad. Stanje u Bosni se privremeno smirilo.

Valija je vrlo grubo postupio sa onima koji su organizovali bunu u Krajini i Posavini.

Privremeno primirje u BiH

U Bosanskom ejaletu, bar privremeno, zaveden je red, što su početkom 1837. godine javljale i austrijske uhode. Sultan je bio zadovoljan, pa je valiji produžio mandat i za 1837. godinu. Međutim, to primirje u Bosni nije dugo trajalo. Ako je sultan bio zadovoljan sa valijom Mehmed Vedžihi-pašom, narod je postajao sve nezadovoljniji. To nezadovoljstvo raslo je iz dana u dan, pa su pristizale pritužbe protiv velikaša. Naročito su se mnogo žalili na račun gradačačkog muteselima Fadil ef. Šerifovića. Rečeno je da je on prinudno naplatio 17.000 kesa novca. Međutim, valija nije dovoljno obraćao pažnju na žalbe. On je u Bosnu dopremio novu vojsku, koju je rasporedio na granice kod Bihaća. Odmah je najavio svoj dolazak u Bihać i obilazak toga područja, što nije bilo uobičajeno za valiju.

Iz Rumelije pristižu nove vojne snage od 300 ljudi. Za te ljude se obezbjeđuje prenoćište i potrebne namirnice u Gradačcu i Derventi. Regularne vojne snage u Bosni su naoružavane. Tako je 24. januara 1837. godine u Gradačac stiglo nekoliko topova koji su prevezeni Savom do Brčkog. Dva topa su prebačena u Derventu, a ostalo u Travnik. Stizale su i vojne snage koje su prebacivane iz Prizrena u Bosnu. Pod komandom Alija-age stiglo je mnogo bašibozuka.

Vedžihi-paša je koristio primirje da popravi tvrđave kao i da se vojska uvježbava. Kako smo već istakli 1837. godine Fadil ef. Šerifović postavljen je za muteselima Gradačca, Gračanice Dervente i Maglaja. Na gradačačkoj tvrđavi su vršene određene popravka, ali nije zabilježeno šta je konkretno urađeno.

Pošto je valija dobro upoznao prilike u Bosni, on se stalno vojno jačao, tako da je 1837. i 1838. godine dovodio nove arbanaške jedinice, koje su raspoređivane po gradskim tvrđavama. Došla je i 1839. godina koja je upamćena po tome što je 1. jula 1839. godine umro sultan Mahmud II. Za novog sultana izabran je Abdul Medžid najstariji sin preminulog sultana. Zanimljivo je da je sultan Mahmud II. vladao 31. godinu. Njegova mati je bila Francuskinja.

Težak položaj kmetova, krajem 1842. iz dana u dan bio je sve gori. Naročito su brojne pritužbe dolazile iz Tešanjske nahije. U to vrijeme bosanski valija bio je Husref-paša. Njemu su pristizale brojne žalbe, ne samo iz tešanjskog kraja nego i iz drugih područja. Zato je valija odlučio da se te žalbe provjere, jer se radilo o zlostavljanju siromašnog stanovništva. Najviše pritužbi dolazilo je od kršćana.

U Gradačcu u to vrijeme bio je muteselim Efendi-beg Gradaščević. Pošto se ne sprovode odredbe hatišerifa, gradačački muteselim dobio je zadatak da u svojoj nahiji izvrši istragu. On je u Gradačcu 4. jula 1842. godine održao sastanak na koji je pozvao: sveštenike, knezove, mahalbaše. Kada su se okupili svi pozvani skupu je pristupio muteselim. S njim je došao i cijeli muteselimat Gradačca, a činili su ga:

– Salih-beg Gradaščević adlativ (činovnik),

– Emin-beg Gradaščević, sekretar,

– Murat, ađutant,

– Mahmud-beg Gradaščević, raniji muteselim Gradačca, bili su prisutni i mnogi zemljoposjednici.

Muteselim je otvorio sastanak sa pitanjem: „Ko je i zašto optužio njega i njegove sinove od kaurske strane“. Na to je alajbeg Mahmud rekao: „Ja znam da to od raje nije niko učinio, nit će učiniti, nu to iz druge strane dohodi, jer mi raju čuvamo i branimo i tako i ona nas štima“. Prisutni su svi potvrdili ove riječi, nakon čega su sveštenici to i svojim potpisima potvrdili, pa je taj zapisnik upućen valiji.

Valija je ipak odlučio da obiđe nahije i da to lično provjeri. Tako je valija nakon obilaska Dervente stigao i u Gradačac 31. avgusta 1842. godine sa pratnjom od 1.200 naoružanih vojnika. Svoj put valija je iskoristio da se snabdije sa namirnicama. Derventski muteselim mu je obezbijedio 360 zaprežnih kola, kako bi se sve to što je sakupljeno moglo prevesti. U Derventi je obezbijeđeno dosta namirnica. Salih-beg Gradaščević je takođe prikupio potrebne namirnice putem rekvizicije i to: ječam, pšenicu, sijeno, med, maslo, goveda. Valija je boraveći u Gradačcu upozorio muteselima Efendi-bega, da drži pod kontrolom svoje sinove, tako da oni ne vršljaju po selima.

Interesantno je da je u to vrijeme u gradačačkoj nahiji bio vrlo razvijen posao na sakupljanju pijavica koje su bile tražene i dobro plaćene kao izvozni posao. Tako je muteselim Efendi-begse snašao pa na brzinu sakupio novac od 800 do 900 forinti radi podmirenja svoje obaveze po osnovu zakupljene desetine. Jedna oka pijavica plaćala se po 8 cvancika. Ako muteselim naplati nešto više od određenog zakupa, to ostaje kao njegov prihod.

Kada se smiri situacija u jednom kraju Bosne, odmah ili vrlo brzo otpečne nezadovoljstvo ili pobuna na drugom kraju. Tako se nemiri proširuju na banjalučko područje. U tuzlanskom kraju vladala je neizvjesnost. Uhode javljaju krajem jula 1843. godine da se u okolini Banja Luke bune siromašni Bošnjaci jer su ugnjetavani. U Posavini je privremeno mirno. Mahmud-paša Fidahić je sa 150 vojnika sa Asif-begom otišao kod Banjaluke. Tu se valija sa vojskom utvrđivao.

Kružile su priče da valija ostaje duže u blizini Banja Luke. On se plašio nemira, a razlog tome je što nije izvršio obaveze prema pobunjenicima. Da bi pojačao svoje vojne potencijale, on je pozvao da mu dođu kod Banja Luke tuzlanski i zvornički muteselim i to sa vojskom. Međutim, oni su krenuli prema Banja Luci sa mnogo vojnika, ali su se prethodno svratili u Gradačac kod muteselima Efendi-bega Gradaščevića. Uputili su se sa 500 naoružanih ljudi u Banja Luku zajedno sa gradačačkim muteselimom. Valija je bio oprezan, pa im je, dok su bili na putu, javio da raspuste vojsku i da njih trojica muteselima dođu k njemu bez pratnje. Oni su to poslušali i 28. jula pustili kućama naoružane ljude.

Posavci su smatrali da su Krajišnici u pravu što ne podržavaju valiju. Bosanski prvaci nisu bili zadovoljni sa radom Husref-paše, pa su ga optužili kod Porte da je u pogledu prikupljanja poreza prešao svaku mjeru. Povećao je poreze a i carinu. Naplatu je ostvarivao pritiskom na poreske obveznike. Iz Prijedora su takođe optužili valiju za velike poreze, a tražili su da se Arbanasi kao vojska uklone iz Bosne. Valija to nije mogao ostvariti jer je imao velike dugove Arbanasima po osnovu plaća. Protiv Prijedorčana on je uputio 500 Arbansa sa topovima.

Porta je pratila stanje u Bosni, pa je poslala Arif-efendiju sa pozivom Mahmud-paši Tuzliću i Ahmed-begu Gradaščeviću, da oni „održavaju red i mir u Bosni“.

U Bosni se situacija u avgustu 1843. godine još više pogoršala. Širilo se nezadovoljstvo siromašnog bošnjačkog naroda, a razlog je bio preveliki nameti i harač. To se odnosilo jednako i na muslimane i na kršćane. U Bosnu je došao mirimiran Izet-paša. Valija ga je primio u velikom strahu, jer je važio za vrlo strogog čovjeka. Njega je u Bosnu poslao veliki vezir, kako bi snimio situaciju. On je svoga ćehaju i haznadara odmah uputio u Gradačac, Zvornik i Tuzlu po vojsku, pa je 9. septembra 1843. otišao iz Gradačca preko Brčkog u Zvornik, a haznadar iz Gradačca u Tuzlu. Gradačački muteselim Ahmed-beg Gradaščević došao „je na skelu kod Županje 13. septembra“.

Austrijski organi bili su veoma zainteresirani da preko Ahmed-bega, gradačačkog muteselima, saznaju kakve su prilike u Bosni, te kakvi su njegovi kontakti sa valijom. Susret je održan 14. septembra, kojom prilikom je muteselim Gradaščević istakao da su nemiri u Bosni nastali krivicom valije. Naime, valija je u sprovođenju sultanovih naredbi bio vrlo surov. Nije uzimao u obzir stanje lokalnih prilika te položaj naroda koji je bio ekonomski iscrpljen i osiromašen. Valija kao Osmanlija, istakao je Gradaščević, to nije mogao shvatiti. Želio je preko noći promijeniti način upravljanja i života u Bosni, koji je važio stoljećima, te uvesti u kratkom vremenu evropska pravila i mjerila. Zato je nastao otpor nižih plemića a i naroda, naročito Bošnjaka. Valija ne može da izađe na kraj s njima. Zbog toga traži pomoć od gradačačkog, zvorničkog i tuzlanskog muteselima. Porta je bila uporna da ne popušta pobunjenicima. Valija je posebno poručio ovoj trojici predstavnika pomenuta tri muteselimluka, da je on zadovoljan zbog njihove vjernosti sultanu. Međutim, Gradaščević je rekao da je u ovom vremenu njihova vojna moć oslabila, a „sablje koje nose su samo znak časti“.  Do primirja je ipak došlo zahvaljujući pregovorima.

Radi lakšeg povezivanja i praćenja događaja u BiH pa i gradačačkom kraju navodimo u donjoj tabeli valije koje su bile na vlasti u BiH u ovom burnom periodu od 25 godina:

Porta nije priznala Husein-kapetana za bosanskog vezira suprotno obećanjima velikog vezira, nakon poraza na Kosovu Polju.

Nije ga priznala ni Austrija, ni knez Miloš Obrenović. Ali je činjenica da su ga priznale sve strukture bosanskog društva, osim nekih izuzetaka i da je skoro dvije godine držao vlast u BiH. On je ostao zapamćen u narodu kao najveći sin i rodoljub bosanske zemlje za njenu autonomiju i samostalnost u čitavom osmanskom periodu. Nadajmo se da su Bošnjaci sada u prilici da priznaju sami sebe, svoju historiju i svoje najveće historijske vrijednosti u čemu je nezaobilazna ličnost Husein-kapetana Gradaščevića. Sva zbivanja u BiH poslije 1832. godine, pa do 1878. na određen način su refleksija ogromnog nezadovoljstva naroda ovih prostora, zbog nepravde iz 1831/32. godinu, koju je Porta nanijela BiH.

Nakon ukidanja kapetanija uvedeni su novi organizacioni oblici, pod nazivom muteselimluci a kasnije mudirluci.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM –U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 199-203).

         Autor: Esad Sarajlić

(Nastavak slijedi)