Pouzdanih historijskih izvora o porijeklu porodice Gradaščevića nismo pronašli, ali prema predanju postoji više verzija o tome, pa ih ovdje iznosimo.
Prva verzija govori nam o tome da su se Gradaščevići naselili u Gradačac krajem 17. stoljeća iz Budima, nakon povlačenja Osmanlija sa sjevera, odnosno iz Ugarske i Austrije, kada rijeka Sava postaje granica između dvije carevine. Naravno, oni se vjerovatno nisu tako prezivali, nego su to prezime uzeli doselivši se u Gradačac, koji tek u to vrijeme postaje strateški značajno mjesto i kada se tu osniva agaluk, a relativno brzo nakon toga i kapetanija. Ta verzija egzistira kao predanje i kod Gradaščevića, potomaka prvoga kapetana, da je njihovo porijeklo iz Budima. To bi se moglo sa puno osnova i prihvatiti, jer su Gradačac i njegovu okolinu naselili mnogi Bošnjaci upravo u tom periodu, za što imamo kod mnogih familija usmena predanja, da su se naselili u gradačački kraj iz Budima i drugih ugarskih krajeva. Ali takođe, ima mnogo istorijskih izvora koji potvrđuju, da su te krajeve prilikom osmanskih osvajanja upravo naselili mnogi Bošnjaci. Prema tome, mnogi od njih su se samo povlačenjem Osmanlija vratili u svoju postojbinu Bosnu.
Pretpostavke o toj varijanti porijekla Gradaščevića potvrdio je i M. Hadžijahić, da bi se ta varijanta slagala „i sa jednim navodom u poznatom pismu Husein–kapetana Gradaščevića knezu Metternichu, u kojem ističe da je od „najstarijeg plemena“ i „najbogatiji bio“. Pretpostavka koju o porijeklu Gradaščevića iznose u porodici Karabegovića iz Modriče, malo je vjerovatna. Navodno je neki Karabeg bio u Budimu, pa je odatle prebjegao u Modriču, a sa njim je došao i Mehmed, koji bi po toj verzji bio otac prvog Ahmed – Ćose kapetana. Ova nam se verzija ne čini prihvatljivom, jer je i kod potomaka Gradaščevića niko ne spominje.
Postoji i treća verzija po kojoj Mađarski historičar L. Thalloczy tvrdi da su preci Gradaščevića bili feudalni gospodari, koji su živjeli u Bosni i prije njenog osvajanja od strane Osmanlija.
Na kraju da pomenemo i verziju, koju iznosi A. Muradbegović, da je porijeklo Ćose Ahmed-kapetana iz Male Azije, koji je u Gradačac došao početkom 18. stoljeća.
Fra Nedić bilježi, kada su Osmanlije izgubile Budim, Osijek, Varaždin i druga mjesta preko Save, da su mnogi Bošnjaci naselili Gradačac i okolinu, nešto podalje od Save držeći se brda, nešto radi poplava, a nešto zbog sigurnosti.
Oni su zatekli podzemne zidine Gradine, sa katakombama, sve je to bilo obraslo vinjagom, a podzemni hodnici su bili dosta prostrani. On ovo ističe, oslanjajući se na priče starih ljudi. U toj vinjagi (podivljalo grožđe) i hladovini plandovala je stoka ulazeći u podzemne šupljine. Upravo su pastiri, tražeći stoku i naišli na te podzemne hodnike, kao ostatke neke stare gradine. Iz ove priče da se zaključiti, da je cijeli nadzemni kameni i od cigle zidani dio sagrađen poslije 1700. godine, sa početkom radova još u vrijeme kada je Gradačac bio agaluk. Razumljivo, dolaskom Gradaščevića, otpočela je izgradnja zidina, kula i čitavog dijela starog grada. Nažalost, moramo ponoviti, da bi samo jedno ozbiljno stručno arheološko istraživanje moglo utvrditi od kada potiče gradnja podzemnih špilja, kako to navodi fra Martin Nedić.
Među doseljenicima u gradačački kraj iz Budima bijaše visokih osmanskih dužnosnika, koji su bili paše i zapovjednici vojske, pa su kao takvi bili veoma sposobni i ratoborni junaci vični sablji, hrabri u ratovanju, pa zahvaljujući njihovim ranijim zaslugama, sultan u svojim fermanima darova da ubiru „u Posavini i njekim brdnim mjestima carsku desetinu, a zatim da svojim troškom po koliko bi na njih zapalo, vojnika davati voditi i uzdržavati. Stoga što su imali od sultana određene desetine zvahu se spahije, bezi i jer kao toliki bijahu i bogati i silni, i još opet kao taki mogahu braniti posavske seljane suprot četujućim čoporima čije ravni posavske stanovnici činiše s njima ugovor da će im davati od prirode zemlje deveto, samo nek jih štite i brane nasrtanju drugih Turaka i zli ajduka“. Zahvaljujući ovakvim prilikama još bogatija postade obitelj Gradaščevića. Da bi održali svoje bogatstvo i učvrstili zapovjedništvo oni „na spomenutoj podzemnoj Gradini počeše graditi i sagradiše nutarnji grad, grad ciglom zidani, a dozida i otkop s druge strane zidom utvrđeni, na prokopu ima most koji se je mogao dignuti kad bi zatrebalo. Grad ovi ljudi prozvaše Gradačac, a obitelj koja ga sagradi Gradaščević Begah obitelj. Od ovih postadoše kapetani i ravna Posavina postade Gradačačka kapetanija“.
Ne preostaje nam ništa drugo, nego da ostavimo vremenu i budućim istraživačima da možda pronađu decidan i pouzdan odgovor na postavljeno pitanje o porijeklu Gradaščevića. Za sada smatramo da su se oni naselili u Gradačac krajem 17. stoljeća iz Budima.
Gradačački kapetani
Gradačačka kapetanija bila je u sastavu Zvorničkog sandžaka, dok je sjedište kadiluka bilo u Gračanici i za gradačačko područje. Gradačački kapetani imali su obavezu da se brinu o održavanju gradova-utvrđenja: Gradačca, Sokola-Gračanica, i Srebrenika. U sve tri grada bile su naoružane posade, koje su posjedovale i topove. I Kreševljaković navodi da je Gradačac svoj današnji izgled dobio, što se tiče starog grada, počev od 1756. godine, pa postepeno sve do 1820. odnosno 1826. godine, kada je izgrađena džamija Husejnija, nazvana po Husein-kapetanu, koji je finansirao njenu izgradnju. Treba istaći, da je pored tvrđave u Gradačcu, Srebreniku i Sokolu postojala još jedna kula u selu Bijela, koja je srušena, čiji ostaci i danas postoje. Od gradova – utvrđenja najstariji je Srebrenik, koji se pominje već u martu 1333. godine, zatim Sokol, koji se prvi puta spominje 2. juna 1449. godine. Grad Sokol je popravljen 1777. godine u vrijeme Mehmed-kapetana. U gradu Sokolu bio je kapetanov ćehaja, znači kapetanov pomoćnik, što se odnosi i na Srebrenik.
U pogledu podataka, ko je mogao biti prvi kapetan u Gradačcu, Kreševljaković izražava dvoumljenje, o tome da li je prvi kapetan Ćose-Ahmed-kapetan. On izražava malu sumnju, jer se to ime više ne ponavlja za nekog od narednih kapetana, pozivajući se na genealošku šemu Gradaščevića, koja je rađena 1878. godine, čiji se jedan primjerak nalazi u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Međutim, smatramo da Kreševljaković nije u pravu, jer upravo iz tog porodičnog stabla vidi se da je bilo dosta imena „AHMED“, a jedan od najpoznatijih je bio gradačački muteselim Ahmed-beg Gradaščević, koji se pojavljuje nakon Husein-kapetana, poslije ukidanja kapetanija.
I predanje u rodu Gradaščevića, nema druge varijante za prvog kapetana, osim Ćoso Ahmed-kapetana, što je prihvatio i Muvekkit, pa i Safvet-beg Bašagić, kao i ostali kasniji istraživači.
a) Ahmed Ćoso-kapetan:
I u porodičnoj tradiciji Gradaščevića, uzima se da je Ćoso-kapetan, rodonačelnik, mada se izražava i vjerovatnoća da je njegovo ime bilo Osman, a ne Ahmed, jer je to ime više uobičajeno kod Gradaščevića nego Ahmed. Za to ćemo naći potvrdu i na nekim nadgrobnim nišanima, ali o tome kasnije. Ćoso kapetan, se pojavljuje i u narodnoj pjesmi, ali kao Ćoso Osman – kapetan, pa to dovodi do određene zabune. Međutim Gradaččevići su kasnije često koristili i ime Ahmed. Naročito je značajan Ahmedbeg Gradaščević, kao muteselim Gradačca, nakon poraza Husein–kapetana. U nedavnoj prošlosti u Gradačcu je živio i Ahmedbeg Gradaščević, poznati bankarski stručnjak u Gradačcu, čiji je otac Bećirbeg Gradaščević, dugogodišnji gradonačelnik Gradačca i narodni poslanik u Zemaljskoj vladi za vrijeme okupacije 1878. – 1918. godine. Prema tome, opaska o imenu Ahmed ne stoji. Međutim, da li je Ahmed Ćoso– kapetan primio dužnost od Bajram-age kojeg Kreševljaković spominje iz 1702. godine nije poznato, mada postoji predanje u porodici Gromića u Gradačcu, da vode porijeklo od navedenog Bajram–age. Ahmed Ćoso– kapetan, proveo je dosta vremena na dužnosti kapetana, ali ostalo je malo zapisa o njegovoj aktivnosti, izuzev o njegovom učešću u austro–turskom ratu 1716. – 1718. U mezarjima Gradačca nema traga njegovom mezaru, pa se može pretpostaviti da je možda sahranjen, kao poginuli šehid na velikom osmanskom ratištu, tada već u odbrani osmanskih granica, ili da je nadgrobni spomenik vremenom uništen.
No, da li je postojao i Osman-kapetan koji je primio dužnost od Ćoso Ahmed-kapetana, nemamo podataka, izuzev značajnog materijalnog dokaza – zapisa na nišanu Mehmed-kapetana da je on (Mehmed-kapetan) sin Osman-kapetana. Na to pitanje nije dat odgovor, pogotovu što u historijskim izvorima nema podataka da je Ahmed Ćoso-kapetan nosio i ime Osman-kapetan.
Porodično stablo Gradaščevića, koje je do sada više puta objavljeno, nije jedino. Naime, jedno porodično stablo te porodice radio je i Safvet-beg Bašagić, a postoji i porodično stablo, sa kojim raspolaže drugi dio porodice Gradaščevića. Podaci se razlikuju.
b) Mehmed I.-kapetan:
Ovaj kapetan obavljao je dužnost kapetana od 1728. do 1749. godine. I o Mehmed-kapetanu imamo malo podataka, mada je on na toj dužnosti preko 20. godina. Spominje se njegova aktivnost na obnovi tvrđave u Gradačcu. Nije sporno, kako se to vidi iz literature, da je Mehmed I.-kapetan bio na dužnosti u gradačačkoj tvrđavi od 1728. godine. Za tu godinu u Tuzlanskom arhivu imamo potvrdu o postojanju arzulaha nekog Ali-age iz Srebrenika, koji traži od gradačačkog Mehmed-kapetana da mu prizna iz nekog pravnog odnosa 365 groša. Pomenuti arzulah je iz 1728. godine pa iz toga zaključujemo da je ovaj kapetan bio na dužnosti i prije 1728. godine, odnosno najranije od te godine, a ne od 1730. kako tvrde neki autori.
Za Mehmed I.-kapetana, vezano je vrijeme izuzetno značajnih historijskih događaja u Bosni. Naime, za vrijeme obavljanja njegove dužnosti gradačačkog kapetana, odigrao se Banjalučki boj 1737. godine koji po svojim posljedicama i značaju, spada u red najznačajnih događaja u kojima su Bošnjaci samostalno, vlastitim vojnim snagama odbranili Bosnu, kao svoju domovinu i porazili respektabilne vojne snage Austrije, o čemu je kod nas, najiscrpnije pisao Enes Pelidija. U ovom boju učestvovao je veliki broj bosanskih kapetana, među kojima i Mehmed I.-kapetan, čelni čovjek Gradačačke kapetanije. Bošnjaci su braneći Banja Luku, branili Bosnu. U tom odbrambenom ratu pali su mnogi sinovi Bosne. Ta pobjeda Bošnjaka ostat će povezana sa nizom kasnijih događaja i značit će jedno veliko samopouzdanje bošnjačkog naroda u narednom periodu, da ako su jedinstveni kao narod i kada su odlučni i mobilišu sve svoje potencijale, mogu da pobijede i nadmoćnijeg neprijatelja. Iako se u tom vremenu odvijao rusko-turski rat, Bošnjaci su uspjeli da se odbrane i odnesu čuvenu pobjedu.
U vrijeme Banjalučkog boja Gradačačka kapetanija raspolagala je sa značajnim vojnim potencijalima, jer je u njenom sastavu pored Gradačca i Srebrenik kao utvrđeni grad, kao i grad Sokol kod Gračanice. Iz ovoga se da izvući zaključak, da je iz ovih krajeva u tom ratu učestvovalo preko 1000 naoružanih boraca, od kojih su mnogi položili živote braneći svoju domovinu Bosnu. Bosna je u to vrijeme imala oko 21.000 profesionalnih vojnika, ali je mogla, uz maksimalno naprezanje, da angažira ukupno oko 60.000 vojnika. Na tvrđavi Gradačac, bila je stalna posada od 100 ljudi, pored Srebrenika i Sokola, koji su takođe imali stalne posade, sa određenim brojem ljudi. Ustvari, u sve tri ove tvrđave bilo je 378 članova posade.
U srebreničkoj tvrđavi u vrijeme Mehmed I.-kapetana bio je Kurd Alija.Ta tvrđava je u sastavu Gradačačke kapetanije, pa je i Kurd Alija vojno podčinjen Mehmed I.-kapetanu. To je onaj isti Ali-aga, koji se sporio sa Mehmed I.-kapetanom zbog 365 groša. Neki su ga zvali Ali-aga, a neki Alija Kurd. Po prezimenu bi se reklo, da je on bio stranog porijekla, ustvari iz Kurdistana. On je takođe učestvovao u Banjalučkom boju. Bio je nezadovoljan naknadom koju je dobio kasnije. Jedno vrijeme tražio je da se izdvoji iz kapetanije Gradačac i da se pripoji kapetaniji Tuzla. Međutim to mu Porta nije dozvolila. O tome Pelidija kaže: „Gradačački kapetan Mehmed pisao je Porti da mu je jedan od aga srebreničke tvrđave po imenu Kurd Alija tražio da se tvrđava izdvoji iz gradačačke i da se pripoji tuzlanskoj kapetaniji. Po njegovom mišljenju izdvajanje Srebrenika iz gradačačke kapetanije, poremetilo bi odbrambeni sistem u ovom kraju. Zato od vlade iz Carigrada traži da i dalje ostane status quo. Ubrzo je iz osmanske prestonice dobio pozitivan odgovor. Jedino mu je sugerirano da dozvoli džematu azebana iz Srebrenika da učestvuje u građevinskim radovima na tvrđavi Gradačac“. Ova sugestija Porte je prihvaćena, pa su Srebreničani učestvovali sa dovlačenjem kamena iz Sladne za opravku gradačačke tvrđave.
Uoči napada na Banja Luku, austrijske vlasti vršile su špijunska izviđanja o čemu su detaljno izvještavali vojne krugove u Beču. U informacijama konfidenata za Gradačac je rečeno da je udaljen od Save šest sahata hoda, da je tvrđava sazidana od kamena i da u njoj postoji posada od 300 ljudi. Osmanlije su nakon poraza pod Bečom, posvećivale veću pažnju Bosanskom ejaletu. Za bosanskog namjesnika – vezira postavljen je 1736. godine Ali-paša Hekim-oglu. Međutim i prije njegovog dolaska u Bosnu, popravljene su skoro sve tvrđave, zatim proširene postojeće i podignute i nove, pa je i gradačačka tvrđava daleko bolje utvrđena i popravljena u odnosu na ranije stanje. U turskoj vojci bio je veoma razgranat naziv raznih vojnih starješina u lancu komandovanja, ali kapetan je bio iznad svih, odnosno bio je zapovjednik svih oružanih snaga u okviru jedne kapetanije.
Austrijanci su na Bosnu spremali ogromne vojne snage. Na cijelom frontu prema Osmanskom carstvu oni su raspolagali sa 80.000 pješaka i 36.000 konjanika. Neki autori su procjenjivali da su te snage brojale i više, čak oko 150.000 vojnika. Međutim, sve su informacije koje su stizale do Ali-paše Hekim-oglua, govorile da Austrijanci pripremaju napad i da će Bosanski ejalet napasti sa vojnim snagama od 60 do 100.000 ljudi.
Zbog toga je ajansko vijeće koje je vezir Ali-paša održao 13. jula 1737. godine, zaključilo da se :
- izvrši opća mobilizacija u sva 32 kadiluka Bosanskog ejaleta,
- da se komanda vojskom povjeri samo profesionalnim oficirima,
- da se u što kraćem roku izvrši mobilizacija svih za rat sposobnih osoba.
Sve mobilizirane jedinice bile su dužne da do 20. jula 1737. godine dođu na Travničko polje kao zborno mjesto. Mobilizirane jedinice i ljudstvo, izuzev glavno-komandujućeg Ali-paše Hekim-oglua bili su isključivo domaći ljudi Bošnjaci. Svi poznati kapetani iz kapetanija Bosanskog ejaleta uzeli su učešća u Banjalučkom boju. Iz Gradačačke kapetanije u boju učetsvuje Mehmed I.-kapetan sa odgovarajućom vojnom silom, koja je angažirana iz gradačačkog kraja. Osim Mehmed I.-kapetana u boju učestvuje još jedan broj rođaka iz velike porodice Gradaščevića. Iako su Bošnjaci izvojevali sjajnu pobjedu, narodni pjevač iskazuje tugu za mnogim poginulim i ranjenim borcima Bošnjacima, pa ovdje donosimo samo jedan kraći odlomak iz te pjesme:
„Ljuto cvili Ali-paša,
Jer mu mnoga izginula vojska,
Sve plemića, aga i spahija,
Pogibe mu beže Atlagiću,
Desno krilo od turske krajine,
Dva Firdusa od bijela Livna,
Sa vrh Bišća dva Beširevića,
Od Petrovca tri Kulinovića,
Iz Sarajva Čurčić Jašar beže,
Beg Ljubović s` Nevesinja ravna,
Od Trebinja dva Pašića mlada,
Od Zvornika stari Ali-aga,
Od Gradačca, tri Gradaščevića,
Iz Travnika Hasan efendija,
Od Glamoča tri Filipovića,
Dva Repovca-bega iz Neretve,..“.
U mjeri u kojoj je ovaj historijski događaj povezan sa Gradačcom, mi se ovdje ukratko dotičemo tog velikog historijskog događaja, pa ćemo time i završiti. Ali-paša Hekim-oglu predvodio je jedinice koje su se kretale prema opkoljenoj banjalučkoj tvrđavi. Želio je da ga svi primijete. Kontaktirao je sa vojnicima i oficirima. Neposredno pred odlučujuću borbu, održao je posljednji govor. Istakao je da je neprijatelja moguće pobijediti srčanošću i trajnom strpljivošću, neovisno od umora. To će donijeti rezultat. „Strpljenje i ustrajnost bit će rezultat uspjeha (sabur ve sehat neticisinde muvaffak oluncagini soyledi)“ Kada je izgovorio ove riječi Ali-paša kreće na glavno komandno mjesto, koje se nalazilo u centru njegovih raspoređenih vojnih snaga. Po običaju, isukao je svoju sablju, te sa njom zamahnu na lijevu, zatim desnu stranu, pokazujući pravac prema protivniku. Time je borba započela.
Protivničkom stranom komandovao je princ Josip Hildburghausen. Nakon prvih juriša, došlo je do konfuzije u redovima Austrijanaca, čemu je doprinio njihov glavnokomandujući. U početku, Ali-paša osobno komanduje vojskom kao vrhovni zapovjednik, te kreće u frontalni napad na neprijatelja. Vrijeme je prolazilo, austrijske jedinice nisu vidjele nikakav vlastiti uspjeh pa su počele da napuštaju svoje položaje. Mnogi neprijateljski vojnici zajedno sa konjima, pokušavajući se prebaciti na drugu obalu Vrbasa našli su smrt u valovima rijeke. Neki nisu znali ni plivati. Mehmed-beg Fidahić se posebno istakao u ovoj borbi. Pod njim su pogođena tri konja, koje je on mijenjao, a i sam je bio ranjen. Njegovo držanje pratio je osobno Ali-paša. Oni su se čak u žaru borbe i sreli, kada mu je Ali-paša poklonio svoga konja, te mu izrazio punu zahvalnost za iskazanu hrabrost. Austrijanci su porušili ranije izgrađeni pontonski most, što je još više dovelo do katastrofe. Princ Hildburghausen naredio je povlačenje. Ali-paša izdaje nalog 5. avgusta 1737. godine da se krene u progon neprijatelja. Procjene su da su Austrijanci izgubili 300-400 vojnika, te da ih je još oko 1.000 smrt našlo u talasima Vrbasa. Na strani branilaca poginulo je oko 600 ljudi.
Ali-paša je u svojstvu bosanskog namjesnika ostao do 1740. goidne, kada je premješten u Egipat, 1742. godine. Sultan ga je premjestio u Anadoliju, a iste godine imenovan je za velikog vezira. Osmanlije su u tom periodu doživljavale brojne neuspjehe u međunarodnim odnosima. Ali-paša će ponovno 1745. godine biti premješten u Bosnu za namjesnika.
O Ali-paši ostali su brojni pismeni historijski izvori. Narod je to bilježio u svojim narodnim pjesmama. Tako je i boj kod Banjaluke, zabilježen u narodnoj pjesmi poznatoj – sevdalinki, čiji stih ovdje donosimo:
„Sabljo moja, roditelja moga,
Mnogo si mi počinila jada,
Mnogo jada oko Beograda,
Mnogo muke, oko Banja Luke“.
Pa, eto, i danas, nakon 270 godina, možemo čuti tu staru pjesmu sevdalinku, koja podsjeća na herojstvo i upornost Bošnjaka u odbrani svoje domovine Bosne. Zaista, neki događaji ostaju da žive i neprolazni su u narodnom sjećanju. Mehmed I.-kapetan, ostao je u sjećanju naroda kao hrabri učesnik u Boju kod Banja Luke, zajedno sa brojnim Gradačačanima, koji su ga pratili u toj borbi, a o kojima vrlo malo znamo. Nišani sa mezara Mehmed I.-kapetana, nalaze se u dvorištu džamije Husejnije, a njegove kosti su u parku niže džamije Husejnije, tako da mu se i mezar „zameo“, negdje oko 1956. godine, kada je na prostoru mezarja uređen park.
c) Mehmed II.-kapetan:
U početku je ovaj kapetan „označavan agom“, da bi već 1781. godine nosio titulu bega. On nastavlja sa izgradnjom tvrđave od 1765. godine. Godine 1777. nadzire obnovu i popravku gradova u Srebreniku i Sokolu. Za vrijeme ovog kapetana u Gradačcu je izgrađen kameni most preko Gradašnice, na kome je pronađen natpis na turskom jeziku da se to dogodilo 1754. godine. Taj most se nalazi na putu (ulici) na istočnoj strani Medrese, odnosno koju desetinu metara ispred gradske kafane u samom centru grada. Most je izgrađen oko 60 godina prije izgradnje medrese Muradije. Da li su podaci o gradnji tog mosta nestali ili oštećeni prilikom regulacije Gradašnice?
Daljim istraživanjem utvrdili smo da je taj most u Gradačcu zaista izgrađen 1753/54. godine za vrijeme Mehmed-kapetana. „Most je bio izveden u kamenu na jedan polukružni luk i danas je pod kolovozom ceste koja ovuda prolazi pa se od njega može nazrijeti samo čelo svoda sa nizvodne strane. U muzejskoj zbirci Gradačac sačuvana je kamena ploča s natpisom, koja je nekada stojala na ovom mostu čiji tekst glasi: utemeljitelj mosta Mehmed-kapetan godine 1167“. (1753/54.“. Autorima treba odati priznanje da su pronašli relativno mali objekat u samom centru Gradačca, koji nije vidljiv, i svojom bilješkom ga sačuvali od zaborava. Najveći broj Gradačačana i ne zna da se u samom centru gradačačke gradske jezgre krije objekat izgrađen prije preko 250 godina.
Ovaj kapetan bio je vrlo aktivan u gradnji tvrđave u Gradačcu, o čemu piše 1918. godine R. Muderizović u članku „Bosanski majdani za vrijeme turske uprave“. Dakle, Mehmed II.-kapetan 1765. godine pored radova na gradnji grada Gradačca, popravlja i gradove Srebrenik i Sokol. On je kasnije po nalogu bosanskog vezira postavljen 21. 8. 1777. godine za povjerenika tih gradova.
Mehmed II.-kapetan, zadnji puta se spominje 1781. godine, kada je bio angažiran u hvatanju hajduka Mijata Radovanova, o čemu izvještava vezira kadija iz Dervente. Mehmeda II.-kapetana naslijedio je njegov sin Osman-kapetan.
ć) Osman-kapetan:
Osman-kapetan je naslijedio Mehmed II.-kapetana.To je bilo prije 1795. godine. Na dužnosti kapetana je do 1812. godine. Umro je prirodnom smrću 6. decembra 1812. godine.
Za ovog kapetana se tvrdi da je njegov lik uklesan na zidu sjeverne karaule, koja se nalazi pored džamije Husejnije. Na tom reljefu je predstavljen kako jaše na konju, ali na jedan naivan način, prisan, ali istovremeno „karikiran način“. Ovdje to obilježje izlazi iz okvira islamskih shvaćanja, pošto je zabranjeno prikazivanje ljudskog lika na ovaj način, pa to predstavlja unikat u bosansko – islamskoj arhitekturi. Također, na jednim vratima u podzemnom hodniku tvrđave Gradačac, bio je uklesan jedan lik ali je mehanički „izbrisan“. Međutim još uvijek se raspoznaje mjesto o postojanju tog lika.
Snimio: Esad Sarajlić, 2007. godine
Karaula na sjevernoj strani starog grada kod džamije Husejnije sagrađena je 1808. goodine
Natpis na kamenoj ploči arapskim pismom
o gradnji karaule
Prevod: „Dobrotvor Osman-kapetan, godine 1223.“ (1808) Na kapiji-karauli na ulaznom luku uklesan je čovjek na konju.
Takođe na južnoj kuli-karauli uklesan je isti tekst: „Dobrotvor Osman-kapetan. Godina 1223.“ (1808.).
Snimio: Esad Sarajlić, 2007. godine
Karaula na istočnoj strani starog grada
Međutim na zapadnoj kuli-karauli ne postoji natpis, jer je ona za vrijeme Austro-Ugarske i Drugog svjetskog rata bila skoro porušana, pa i ako je postojao natpis on je tada uništen. Ova karaula je obnovljena šezdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, neosporno je da je sve tri kule-karaule podigao Osman-kapetan i to vjerovatno iste 1808. godine. Na južnoj kuli-karauli lijevo od natpisa uklesana je u kamen rozeta i polulopta, a sa desne strane natpisa polulopta i mač.
Preko istočne karaule (kapi kule) vodi put prema Gračanici i Srebreniku. Građena je od klesanog bijelo-žutog kamena. Klesarski rad je vrlo kvalitetan, pa se zaključuje da su na tome radili vrsni majstori. Kada je tridesetih godina, prošlog stoljeća demontiran pokretni most ispred te karaule i jarak nasut, tada su napravljena nova hrastova ulazna vrata, od greda, koje su debele oko 10 cm. Ta vrata su bila u upotrebi sve do nedavno, kada su zamijenjena novim. Na ovoj karauli, na određenim mjestima urađeni su ukrasi u kamenu sa vanjske strane. Iznad ulaznih vrata u kamenu je urađen reljef, koji odslikava motive iz biljnog svijeta. „Interesantno je da da su stubovi na kojima leži polukružni luk, dekorisani sa različitim ornamentima. Ovi reljefi su duboki 1 – 1,5 cm (plitki reljef). Više kružnog luka ispod izbočene linije u zidu nalazi se još jedan reljef oko 2 m dužine, takođe biljnog motiva. Na desnoj strani ulaza urezan je u kamenu datum i ko je gradio, zatim još više desno uklesana je sablja i buzdovan. Na lijevoj strani uklesan je mjesec i tri zvijezde. Na drugim stranama, pa ni na suprotnom otvoru nema nikakvih ukrasa“.
Francuski konzul David u Travniku 15. 04. 1807. godine obavještava svoju vladu, kako je Osman-kapetan među najmoćnijim kapetanima u Bosni. On je sa još četiri ili pet kapetana dao odgovor bosanskom veziru, da mu može dati samo mali broj vojnika za smirivanje situacije u Srbiji. Naime, on to obrazlaže situacijom da mora biti oprezan, te imati na okupu spremne čete za slučaj napada Francuza na Bosnu.
O tome kako je Osman–kapetan neovisan i samovoljan govori Chaumette des Fosses u djelu „Voyage en Bosnie“, koja je štampana u Parizu 1816. godine. Ovaj autor uzima ga kao primjer neposlušnosti u odnosu na travničkog vezira, te navodi da su bosanski glavari međusobno nesložni, naročito oni koji su malo udaljeniji od Travnika. Oni su skoro izmakli svakoj podređenosti veziru, pa tako međusobno vode male ratove. Tu se uzima za primjer sukob kapetana Gradačca sa agom iz Gračanice godine 1807. Svaka strana imala je 400 – 500 ljudi. Međutim, kapetan je ugušio pobunu age iz Gračanice, jer je upotrijebio dva topa od četiri, koliko je ukupno imao. Očito gračanički aga je bio neposlušan, pa je došlo i do oružanog sukoba.
Osman-kapetan je bio poduzetan, posebno kod izgradnje sakralnih objekata. Tako je obnovio Bijelu džamiju u Modriči, a u Gračanici sagradio jednu džamiju. On je također u Gradačcu i Gračanici sagradio po jednu medresu. Osman-kapetanova medresa u Gračanici podignuta je 1810. godine. Medresa je bila u rangu srednje vjerske škole. Pred samom medresom u Gračanici on je sagradio i česmu, a u Modriči pored džamije sagradio je veliki han.
U Gradačačku kapetaniju su se doseljavali novi stanovnici, koji su imali značajnu ulogu u revitalizaciji trgovine i zanatstva, naročito u Modriči. Ali do pravog preokreta i napretka u razvoju došlo je tek početkom 19. stoljeća, zahvaljujući staranju Osman-kapetana Gradaščevića. Ovaj uticajni bosanski feudalac upravljao je svojom bogatom kapetanijom od 1795. pa do 1810. godine. Godine 1806. učestvovao je sa vojskom bosanskog vezira u bici na Mišaru. O vojnom angažiranju Osman–kapetana, na oslobađanju Beograda imamo zanimljive historijske izvore. Naime, Bosanski valija Ibrahim Hilmi-paša krenuo je 01.09. 1809. godine iz Travnika, preko Zvornika u Beograd. Njemu su se pridružili Sulejman-paša mutesarif Bihaćkog sandžaka, muhafiz Nove Varoši, mutesarif Kliškog sandžaka Sunulah-paša, zatim muhafiz okolice Srebrenice, Ali-paša Zvorničanin, mutesarif i muhafiz Zvorničkog sandžaka Hasan-paša, te „muhafiz obale Save“ i gradačački kapetan Osman-beg. U Zvorniku je izvršena koncentracija vojske, koja je prešla u Srbiju sa ciljem da se oslobodi Beograd. U to vrijeme i Rusi su sa svojom vojskom prešli rijeku Dunav. Bile su potrebne jake vojne snage za takav rat. Vrijeme nije odgovaralo za napad na Srbiju u kojoj je Karađorđe bio na čelu srpskih ustanika. Bližila se i zima pa je Karađorđe uputio valiji prijedlog da vojske ostanu gdje su se zatekle, da se ne napadaju. Valija Ibrahim Hilmi-paša je krajem septembra 1809. godine prihvatio primirje.
Ovaj detalj ističemo zbog toga da bismo ilustrirali da su kapetani Gradačačke kapetanije učestvovali u mnogim bitkama. U ovom slučaju to je bio Osman-kapetan, otac Husein-kapetana. Nije poznato koliki je broj vojnika bio angažiran iz Gradačačke kapetanije. Ali treba imati u vidu da su u Gradačcu uvijek postojale jake vojne snage, među kojima je konjica činila oko 600 do 700 konjanika. Na odnos bosanskog valije o prihvatanju primirja, od strane sultana došlo je vrlo oštro upozorenje da se sa ustanicima ne može razgovarati, kao sa predstavnicima države i da to primirje treba odmah prekinuti, jer oni su podanici Osmanske države i plaćaju džiziju, a sklapanje bilo kakvog primirja u suprotnosti je sa sultanovom voljom.Iz Travnika francuski diplomata javlja 1807. godine, da je Osman-kapetan iz Gradačca najmoćniji kapetana u BiH. Taj izvještaj bio je u vezi sa odgovorom Osman-kapetana da nije u mogućnosti za njegove potrebe uputiti veći broj vojnika, jer ih mora čuvati za svoje potrebe, ukoliko bi Francuzi napali Bosnu,
da se može odbraniti. Francuski konzul je došao do ovoga izvještaja, očito putem svojih špijunskih veza. Inače, vezir se spremao za učešće u gušenju ustanka u Srbiji 1806. godine.
Osman-kapetan imao je četiri sina: Hadži Bećir-bega, Murat-kapetana, Osman-pašu, i Husein-kapetana. Kreševljaković piše da je Osman-kapetan bio oženjen Đurđijankom, za koju smatra da je umrla prije Osman-kapetana. Po njemu je iza njega ostalo šest sinova: Murat-beg, Osman-beg, Muharem-beg, Husein-beg, Ibrahim-beg i Bećir-beg. Osman-kapetan umro je prirodnom smrću.
č) Murat-kapetan:
Murat-kapetan je najstariji sin Osman-kapetana. Na čelo kapetanije dolazi 1812. godine te ostaje na toj dužnosti sve do 1821. godine, kada je tragično završio svoj život. Naime te godine je Murat-kapetana, sa još jednim brojem bosanskih prvaka pogubio vezir Dželaludin-paša. Pravi razlog toga pogubljenja nije poznat, ali se pretpostavlja da nije želio prihvatiti neke odluke bosanskog vezira, pa je zbog toga bio uklonjen sa još jednim brojem kapetana. Na dužnosti kapetana bio je svega 9 godina, ali je dosta uradio za taj period, kako u održavanju kapetanije, tako i u izgradnji tvrđave, kao i brojnih vakufa u Gradačcu, Gračanici i Modriči. Učestvovao je u brojnim ratovima. O njegovoj djelatnosti ostalo je najviše pisanih tragova, osim o životu i djelu Husein-kapetana, o kome se najviše pisalo u historiografiji Bosne i Hercegovine, kao i balkanskih i drugih prostora. Murat-kapetan je putem prepiske održavao brojne veze sa poznatim ličnostima, zahvaljujući tome što je za svog ličnog pisara angažirao Mula Mestvicu, koji je boravio u Gradačcu na toj dužnosti 1818. i 1819. godine. Inače je Mestvica u Gradačac došao sa dužnosti pisara Šerijatskog suda u Zvorniku.
Sa vojskom bosanskog vezira Ali-paše Derendelije, Murat-kapetan je sa određenim brojem ratnika iz kapetanije Gradačac, učestvovao u borbama u Srbiji za vrijeme Prvog srpskog ustanka, kada je i ranjen u ruku. Ime Murat-kapetana spominje se i u narodnoj pjesmi o njegovom učešću u Prvom srpskom ustanku, te o njegovom Ibri bajrakataru.
Kada je riječ o gradnji tvrđave u Gradačcu, Kreševljaković ističe, da je ona potpuno završena za vrijeme ovoga kapetana. O vakufima koje je on izgradio, govorimo u posebnom poglavlju o vakufima Gradaščevića. Za gradačačke prilike, jedan od najznačajnijih objekata u Gradačcu je medresa Muradija, koja je po njemu i dobila ime. Pretpostavljamo da je tu medresu, Murat-kapetan izgradio odmah nakon što je postao kapetan oko 1812. godine, jednostavno iz razloga, što je Sviračka medresa bila manjeg kapaciteta i nije zadovoljavala potrebe Gradačca i okoline, a u međuvremenu su Gradaščevići (Osman-kapetan i Murat-kapetan napravili dvije medrese u Gračanici).
Za svoje vrijeme Murat-kapetan je imao lijepo obrazovanje, a brinuo je i o kulturnom napretku svoga kraja, o čemu svjedoči biblioteka sa kojom je raspolagao. On je veliki broj svojih knjiga uvakufio, o čemu govore zabilješke na knjigama, da je on bio raniji vlasnik. Volio je kontakte sa obrazovanim ljudima, koje je uzimao i u zaštitu kada je bilo potrebno. R. Muderizović je objavio biografiju Mula Mestvice, kao i službenu korespodenciju Murat-kapetana Gradaščevića. Na primjeru korespodencije Murat-kapetana sačuvani su mnogi podaci od zaborava, što potvrđuje pravilo: što je zapisano ostaje, a što nije zaboravlja se.
Murat-kapetan je volio bošnjačku narodnu tradiciju i narodnu epsku i drugu pjesmu, jer je među osobljem koje je bilo angažirano u njegovoj blizini bio i jedan guslar, kojeg je sa društvom, u prilikama kada se odmarao, volio slušati pjesme koje su ga okrepljivale.
Murat-kapetan je bio političar „širokog formata“ i veoma budno je pratio zbivanja i sve događaje kako u Bosni tako i šire. Arhiva Murat-kapetana sačuvala se zahvaljujući i njegovom ličnom sekretaru Mula Muhamedu Mestvici. On je kao i drugi kapetani ostavio iza sebe dosta sagrađenih objekata u Gradačcu i Gračanici. Konačno je završio tvrđavu. Ali, jedan izuzetno značajan poduhvat vezan za ovoga kapetana, je izgradnja vodovoda u Gradačcu, sa izvrsnom čistom izvorskom vodom.
Vodovod je bio izgrađen u prvom redu za potrebe tvrđave, ali je imao i česmu u neposrednoj blizini džamije Huseinije. Voda je bila dovedena iz vrela Hazna prema Mionici (oko tri kilometra daleko od Gradačca) sa keramičkim cijevima, koje se i danas mogu pronaći na pojedinim mjestima na vodovodnoj trasi.
Česma kraj Husejnije obnovljena je 1868. godine, zaslugom Ahmeda sina Abdul-Kerimova, rodom iz Beograda, kako se to moglo pročitati na turskom natpisu, koji se međutim nije sačuvao (ali je taj natpis znao napamet doslovce preminuli Abid Arnautalić). Česma je postojala od prilike do iza 1878. godine. Česma vezana za prvi vodovod mogla je služiti i za potrebe grada, ili džamije na lokaciji niže džamije Husejnije, koja je tu bila prema predanju. Džamija Husejnija biće izgrađena kasnije, 1826. godine.Osim toga izgrađen je vodovod i sa vrela Starčevac, čiji se tragovi vodovodnih cijevi i danas mogu vidjeti. Za razliku od vodovoda Hazna, sa vrela Starčevac, pronađene cijevi su izrađene od dubljenog borovog drveta. Te drvene cijevi na sastavima su spojene limenim spojnicama, koje su zalivene goveđim
lojem. Nalazi pojedinih segmenata vodovodnih cijevi čuvali su se do devedesetih godina prošlog stoljeća u muzejskoj zbirci Zavičajnog muzeja u Gradačcu. Vodovod je funkcionirao na temelju visinskih razlika terena i vrlo je stručno i vješto ta vodovodna staza dovedena do centra Gradačca.
Ne postoje pismeni izvori o izgradnji ovih vodovoda, ali nema sumnje da su izgrađeni u vrijeme Murat-kapetana. Ovog kapetana naslijedio je čuveni Husein-kapetan, Zmaj od Bosne.
Na čelu kapetanije u Gradačcu 1819. godine bio je, kako vidimo, Murat-kapetan. Bosanski namjesnik te godine izdao je nalog o popravci bosanskih tvrđava. Tako je opravka gradačačke tvrđave završena u rano proljeće 1819. godine. Iz ovoga se može zaključiti da je popravka trajala i 1818. jer zimski period nije bio pogodan za građevinske radove. Pored Gradačca u tom periodu izvršena je i opravka tvrđava u Dubici, Jajcu, Bihaću, Banjaluci, Ostrovici, Prijedoru i Ostrošcu. Sve ove tvrđave su snabdjevene i većim količinama hrane. Opravke su izvršene solidno, a sredstva su obezbijeđena iz državne blagajne. Istina, jedan dio su i kapetani sakupili od stanovništva. Tokom zime te godine ove tvrđave su snabdjevene municijom i to u znatnim količinama. Kapetanije su morale biti opremljene za odbranu, a i za vojnu intervenciju na drugim područjima. Bosna je inače bila nemirna. Bune su nicale jedna iza druge. Bunili su se prvaci, bunili su se spahije, bunila se raja. I taman, kada bi se riješio jedan spor na ovaj ili onaj način i umirilo jedno područje, nicala su nezadovoljstva i pobune na drugom području. Sad u Krajini, sutra u Posavini, a zatim u Hercegovini ili u Sarajevu. Izgradnja starog dijela grada Gradačca pada u vrijeme 1756.- do 1820. godine. Krajem 1819. godine dolazi za bosanskog namjesnika Dželaludin Ali-paša. Prije njega na toj dužnosti bio je Mehmed Ruždi-paša.
U Bosni je tada vladala teška ekonomska situacija. Ratovi su bili permanentni, a to je stalno pogoršavalo položaj cjelokupnog stanovništva. Silni troškovi ratovanja uvijek su se prelamali preko leđa naroda. Neki od velikaša u Bosanskom ejaletu su se otvoreno suprostavljali izrabljivanju podanika u Bosni. Murat- kapetan se otvoreno bunio protiv nezakonitih odnosa prema podanicima. To se najbolje vidi iz pisma Murat-kapetana iz Gradačca koje je uputio sarajevskom muteselimu Omer-begu Babiću. Naime, Babić je imao zijamet u Gradačačkoj kapetaniji na kome je prikupljao desetinu. Pojedini zakupci u prikupljanju desetine tražili su taj namet u novcu umjesto u naturi, kako je bilo predviđeno po šerijatskim propisima. Ako raja – podanici nemaju novca, onda je često bila izložena zlostavljanju. Tako je Murat-kapetan „pisao da se ne protivi sakupljanju desetine po defteru, ali se zakupnici ne drže deftera, pa tako nanose štetu i kapetanu i muteselimu. Raja traži da muteselim pošalje subašu prije vršidbe i da odmah izdvoji desetinu, a ne da dolazi poslije vršidbe.“ Uostalom zbog toga što pomenuto pismo najbolje govori o tome, koliko je nepravdu osjećao Murat-kapetan i kakav je imao odnos prema raji – potlačenim i izrabljivanim, ovdje u cjelini donosimo to pismo koje je upućeno 1819. godine Omer-begu Babiću u Sarajevo:
„Primio sam Vaše prvašnje pismo, u kojem mi pišete, da budem pri ruci zakupcima desetine Vašeg zijameta. Vrlo dobro, od toga ne bježim. Nu ima nekoliko pohlepnih zakupnika koji protiv šerijatskih i zakonskih propisa traže od raje desetinu u novcu umjesto u prirodi, čime raju muče, što se kosi sa pravdom i šerijatom. Poduzetnika neću ni ja niti ko drugi ometati, da utjera desetinu prema propisu deftera. I ovaj sadanji zakupnik, pokazao je neke neprijatnosti, na koje su se žitelji Vašeg zijameta prituživali; ipak sam ih umirio, te je on utjerao desetinu od svakoga koliko mu pripada, kako sam Vam i prije pisao. Pohlepni zakupnici dosta škode i Vašem ugledu, a i meni. Tim povodom dosađuju žitelji sa svojim žalbama na te pohlepne zakupnike. Iz Vašeg pisma razumije se, da ćete postaviti subašu, što je veoma obradovalo žitelje Vašeg zijameta. Nu potrebno je, bio to subaša ili nadglednik, da u vrijeme stigne u sela, a ne poslije vršidbe, da prošlogodišnje račune u dojdućoj godini obračunava i time upropašćuje raju. Žitelji Vašeg zijameta i raja u skupu su meni došli i svi mole, da im se od Vaše strane postavi i pošalje subaša prije vršidbe, kako bi mogli odmah odložiti desetinu, a ne da dolazi subaša poslije vršidbe. To Vam i ja preporučujem, jer sam uvjeren, da je to bolje za ugled i ponos Vašeg zijameta. Vi možete raditi kako hoćete, jer je zijamet Vaš, a i raja Vaša. Ja sam jedino dužan, kao carski činovnik, koliko mi je moguće štiti bijednu raju. Nadam se da ćete i Vi nastojati voditi računa o blagostanju žitelja Vašeg zijameta.“
Finansijske i druge materijalne prilike stanovništva bile su vrlo teške. O tome najbolje govore i riječi Murat-kapetana iz gore citiranog pisma, da je on dužan koliko mu je moguće da štiti BIJEDNU RAJU. Pored izrabljivanja podanika u Bosanskom ejaletu, nisu bili zadovoljni ni vezirovi dvorjani, jer nisu redovno dobijali plaću. Oni su često do novca dolazili kažnjavajući i hapseći podanike. Izgleda međutim da nije bila zadovoljna ni Porta, s obzirom da nije uspjevala da štiti narod od bezakonja. Dželaludin Ali-paša došao je u Travnik na mjesto Mehmed Ruždi-paše i stupio na dužnost 01.01. 1820. godine. On je odmah izvršio brojne kadrovske promjene, te počeo hapsiti pojedine kapetane.
Zbog okrutnosti ovoga namjesnika, iznijet ćemo nekoliko njegovih „djela“ ili bolje rečeno nedjela koje su ostavile krupnog traga u BiH. Kažu za njega da je bio obrazovan i učen, ali još više okrutan, bezobziran i osvetoljubiv. On je mnoge poduzetne ljude protjerao ili povješao. Pošto se Bosna smatrala uvijek „otvorenom ranom“ on je primijenio onu narodnu: „na ljutu ranu treba staviti ljutu travu“. Već 1820. godine on je počeo pozivati neposlušne prvake. Oni koji su imali više sreće, završili su šibanjem, ali najveći broj je dobio svileni gajtan. Samo za jednu noć dao je da se podavi sedam kapetana.
Ovaj valija bio je toliko okrutan da je u Travniku dao pogubiti oko 300 bosanskih feudalaca. Radilo se uglavnom o bosanskohercegovačkim begovima, koji su se tobože opirali sultanovim reformama. Još prije Omer-paše Latasa ovaj vezir uveo je „murur – tezkire, (isprave propusnice) bez kojih se nije moglo ići iz kasabe u kasabu. Ako se neko odlučio putovati bez te dozvole, propisao je stroge kazne. Praksu, da se sazivaju kapetani na dogovore u grupama ili pojedinačno, ovaj valija je pretvorio u njihovu likvidaciju. Međutim, zbog brojnih ubistava kapetana i drugih uglednih ljudi ovaj valija stvorio je veliki strah u Bosni, ali i brojne žalbe koje su upućivane u Portu. Porta ga je nagradila i postavila za rumelijskog begler-bega i seraskera. Njemu nije odgovaralo da bude premješten u Rumeliju. Kada mu je stiglo to rješenje, da je smijenjen sa dužnosti bosanskog valije, on se nije ni pomjerio. Ispio je otrovni napitak i tri dana je bio u najvećim mukama. Umro je 20. 12. 1822. godine. Murat-beg, kapetan Gradačačke kapetanije, spadao je u red najuglednijih kapetana svoga vremena. Zbog toga je njegova smrt izazvala veliko iznenađenje u bosanskoj javnosti.
Dželaludin Ali-paša došao je u Bosnu sa zadatkom da uvede red i obezbijedi poslušnost, kako kapetana tako i drugih. Početkom maja 1820. ovaj vezir zakazao je sastanak u Travniku. Mnogi kapetani su izbjegavali doći na sastanak pa je Dželaludin Ali-paša reagovao da će postići odgovornost kapetana, kada za primjer kazni određen broj. Tako je na pitanje kako će to riješiti odgovorio: „Kad udarim jednog ili dvojicu sve će ići lakše, ali zato nije došlo još vrijeme“.
Za Murat-kapetana to vrijeme se brzo približavalo. Pogubljen je 1821. godine. Prvo su se pronijele priče da je Murat-kapetan bio bolestan, te da mu je preporučeno da zakolje crnu kokoš i da iz njene utrobe pojede kamen. On je to navodno učinio i veoma brzo umro.
Međutim, svi historičari toga vremena, a i kasnije, utvrdili su da je smrt Murat-kapetana djelo Dželal Ali-paše. On je otrovavši jednog od najbogatijih prvaka u Bosni htio da pokaže kako će se provesti svi oni koji se ogluše o njegove naredbe. Nije imao razloga da ubije Murat-kapetana, pošto je on došao na zakazani sastanak i „među prvima iskazao poštovanje i poslušnost, došao u Travnik i za koga je sam valija rekao austrijskom konzulu da je zaista čestit čovjek“.
Izjava koju je valija dao ranije, kao i događaji koji će uslijediti, naročito 1822. godine nedvojbeno potvrđuju sumnju da je Murat-kapetana likvidirao ovaj okrutni valija Dželaludin Ali-paša. On je naročito bio okrutan u obračunu sa bosanskim kapetanima. Zahvaljujući svojoj surovosti, on je privremeno zaveo red i mir u BiH. Naročito se to osjetilo krajem 1822. godine.
Prema izvještaju od 01.12. iz Broda on je naredio da zadave petoricu kapetana. Zaveo je strah i trepet za one koji bi se usudili da ukradu. Tako bi neka stvar izgubljena na putu, prije sama od sebe propala, nego što bi je neko uzeo kome ne pripada. Ovaj valija zabranio je kretanje iz mjesta u mjesto, bez pismenog odobrenja vlasti, odnosno jedne vrste legitimacije. To se odnosilo kako na kršćane, tako i na muslimane. Ova odredba imala je za cilj da se smanji kretanje stanovništva.
U Bosni je boravio tri godine. U sjećanju naroda, nije bilo valije, koji je pogubio toliko kapetana i drugih prvaka. Pouzdane podatke o tome dao je Bašagić, koji navodi da su pogubljeni teslićki muteselim Bećir-paša, Alaj-beg Drnda, Ibrahim-beg Prijepoljac, Hadži Salih-beg iz Srebrenice, Kulin-kapetan, Mehmed-beg, Alaj-beg iz Petrovca, krupski, derventski i maglajski kapetan, šejh Ilhamija Žepčak. Mnogi su protjerani iz Bosne, kao što je kapetan Bihaća, Ostrošca i Sanskog Mosta. Iz Travnika su pobjegli i sačuvali živu glavu Smajl-aga Čengić i Alija Rizvanbegović, te Sulejman-pašini sinovi Mustafa-paša i Mehmed-beg. Bašagić je kasnije utvrdio da je pogubljen i gradačački kapetan Murat-beg, a u jesen 1822. godine i srebrenički ajan Salih-beg.
Krajem 1822. godine Dželaludin Ali-paša je dobio poziv da ide u Carigrad. Mađutim nije stigao da otputuje, jer ga je smrt spriječila 28.12.1822. godine. O njegovoj smrti ima više verzija. Austrijski špijuni – uhode tvrdili su da se Ali-paša sam otrovao. Sahranjen je u Travniku na kraju groblja, bez ikakvih ceremonija, koje su propisane za ispraćaj valije.
Za ovakav način njegove sahrane iznošene su razne pretpostavke. Jedna je bila da se otrovao, druga, da mu ogorčeni Bošnjaci na njegov rad namjerno nisu odali uobičajenu pažnju i treće smatraju da je on bio pripadnik sekte bektaša, te da je sam odabrao takvu sahranu.
Austrijski izvori, prije svega, hvale ovoga valiju ističući da je njegova uprava u Bosni vrijedna hvale, te da je on trebao na novu dužnost, jer je bio unaprijeđen od Porte. Naime, postavljen je za rumelijskog valiju i za seraskera vojnog pohoda protiv ustanika u Grčkoj. Zbog svoje revnosti, iako je zima, krenuo je da prihvati novu dužnost, ali razbolio se i nakon dva dana umro.
Što se tiče austrijske hvale za ovoga valiju ubojicu, moglo bi se zaključiti, što je za Austrijance bilo dobro, za Bosance je bilo pogubno. Valija Dželal-paša, nakon smrti Murat-kapetana, dao je nalog da se popiše njegova imaovina i da se zapečati. Taj valija smatrao je da imovina umrlih kapetana, koji nemaju potomaka, pripada državi. Tako su preduzimane mjere da se imovina oduzme, neovisno da li umrli ima dugove i sl. To je bilo u suprotnosti sa voljom sultana.S tim u vezi došao je carski ferman od 31.03. 1825. godine kojim se daje objašnjenje: „Uvidom u evidenciju ustanovljeno je: – kada je umro Murat-beg, kapetan tvrđave Gradačac, u bosanskom ejaletu, tadašnji bosanski valija Dželal-paša izdao je bujruldiju da se sva njegova imovina popiše i zapečati. Pošto je
kako je naređeno, preuzeta sva imovina kao ostavština iza umrlog bega u korist države, ostavljeno je 20.000 groša kao naknada njegovim nasljednicima. Međutim kada je umro bosanski deftedar Abdulah-beg njegova ostavština je po naredbi tadašnjeg valije Ruždi-paše data njegovim nasljednicima.
Ovim carskim fermanom po svoj prilici ta bujruldija Dželal-paše stavljena je van snage, jer u porodici Gradaščevića, prema predanju nema potvrde da je imovina Murat-kapetana oduzeta u korist države. Pošto nije imao potomaka, ta imovina pripala je najbližim srodnicima – njegovoj braći. To je bilo u skladu sa pravnom praksom Osmanske države. Ovaj pokušaj Dželal-paše da oduzme i imovinu Murat-kapetanu govori o tome, da je on nakon mučkog oduzimanja njegovog života, želio da prisvoji i njegovu imovinu. Murat-kapetanjevodio računa ne samo o svom ugledu, nego i o ugledu drugih begova za poslove koji se odvijaju u njegovoj kapetaniji, a nije mu bilo svejedno ni kako će proći mali čovjek – pripadnik raje, jer izvršava svoju obavezu da zaštiti tu raju u skladu sa svojim mogućnostima.
On je pogubljen 1821. godine po nalogu bosanskog vezira. Tada su pogubljeni još i Kulin-kapetan, njegov stric Bajbut, zatim kapetani Krupe, Dervente i Maglaja. Nije poznat pravi razlog ovih pogubljenja, ali se predpostavlja da je u pitanju neka urota. Jedna narodna pjesma govori o tome da je razlog njihovog pogubljenja, što su tobože namjeravali izdati zemlju kaurima. Kreševljaković smatra, da sigurno izdaja nije razlog za pogubljenje ovih kapetana. „Najprije bi mogao biti razlogom neki pokret protiv onovremenog vezira Ali Dželaludin-paše, koji je bio ustao protiv svake samovolje, i neposlušne i nepokorne prvake slao na stratište i u progonstvo. Po ovoj pjesmi, Dželalija je predočio pismo Kulin-kapetanu s njegovim muhurom, kojim ovaj s ostalim izdaje zemlju kaurima, a što svakako nije moglo biti, ali da se nešto spremalo, o tome nema sumnje“.
Zašto su ga Osmanlije likvidirale 1821. godiune, kada nije bio nikakav odmetnik niti nasilan čovjek? Vjerovatno je njegova smrt, rezultat opštih prilika, raspadajućeg Osmanskog carstva, kada su balkanske zemlje, jedna po jedna vodile borbu za svoju samostalnost putem raznih buna i ustanaka. To je bilo za očekivati i u Bosni i Hercegovini, pa je bosanski vezir počeo preventivno da uklanja sve potencijalne ličnosti, koje bi se mogle eksponirati u borbi za samostalnost BiH. Nije bilo teško pretpostaviti da će u tim zahtjevima biiti među prvima kapetani Gradačca, kao najmoćniji i najbogatiji u to vrijeme u BiH, što će potvrditi i Pokret za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića 1931./32. godine.
Murat-kapetan nije imao djece, pa ga je naslijedio njegov brat Husein-kapetan
d) Husein-kapetan:
Kada je preuzeo položaj kapetana, Husein-beg je imao je svega 20 godina. Kapetanijom je upravljao, kako je već istaknuto, deset godina. Bio je cijenjen među rajom, o čemu svjedoči fra Martin Nedić. Inače, fra Martin Nedić bio je u to vrijeme poznat borac za prava raje. Pisao je o Husein-kapetanu vrlo pozitivno, opjevajući ga i u jednoj pjesmi čiji jedan dio donosimo:
„I od kad je Posavina
Izgubila kapetana,
Posljednjeg, Huseina,
Probitačna nejma dana“.
Džamija Husejnija, koju je sagradio Husein-kapetan, smatra se posljednjim značajnim i vrijednim djelom bosanske arhitekture iz osmanskog perioda. Presvođena je kupolom, čija je ornamentika veoma bogata, kojom je džamija ukrašena. Dvorac koji je Husein – kapetan sagradio u selu Čardaku, prema predanju bio je sav u staklu, „prozor do prozora“. Veličina dvora je bila 17 metara dužine, a 8 metara širine. Staze na prilazima bile su urađene taracanom od cigle. U sobama i drugim prostorijama bile su ugrađene četvrtaste i okrugle peći od porculana, koji je bio u crvenoj, zelenoj i bijeloj boji. Pored dvorca sagradio je i džamiju, a radi sigurnosnih razloga oko dvorca iskopao je duboki jarak ispunjen vodom. U blizini je imao veliki pčelinjak, pa i danas na tom mjestu raste perunika. Oko dvorca u Čardaku, Husein-kapetan je imao uređeno lovište. U vrijeme kada je bio slobodan, on se rado odmarao u ljetnim mjesecima u dvorcu u selu Čardak, koje je po tom čardaku i dobilo ime.
Smatra se da je kapetanija Gradačac, u vrijeme Husein-kapetana bila najbolje organizirana i da je u njoj upravljanje bilo snošljivo za narod. Imao je dobar odnos prema kršćanskoj raji (prema narodu). To potvrđuje i njegovo prijateljstvo sa fra Ilijom Starčevićem iz Tolise, kao i sa drugim poznatim ličnostima ovoga kraja, a i BiH. U Tolisi uz njegovo odobrenje, dozvoljena je izgradnja prve zgrade narodne katoličke osnovne škole 1823. godine, a sagrađena je uz veliko zalaganje fra Ilije Starčevića i crkva kapaciteta 1500 duša. Tada je sagrašen i župni ured od 8 soba. Husein-kapetan je dozvolio gradnju ne čekajući carsko odobrenje, odnosno carski berat. „On je pomogao katolike svoje kapetanije i održavao dobre veze sa župnicima, premda je u vršenju svih islamskih propisa išao u krajnost“.Zanimljivo je da je Husein-kapetan 1827. godine boravio u Zvorniku i Sarajevu, i punih devet mjeseci proveo sa Abdurahim-pašom. To druženje mu je neosporno omogućilo da se učvrsti u svom uvjerenju šta se sprema BiH od
strane Osmanlija. On tada postaje žestoki protivnik Porte kao i „reformi“ koje je ona provodila. U krajnjem to i nisu bile reforme koje bi nešto značile za Bosnu, nego je to bio vidljivi proces raspadanja Osmanskog carstva, u kome okolne balkanske i druge zemlje dobijaju određeni stepen samostalnosti, a Bosna i Hercegovina ostaje kao moneta za potkusurivanje. Vrijeme je pokazalo, da nikakva reforma nije mogla spasiti Osmansko carstvo na izdisaju, što je vrlo dobro uočio i Husein-kapetan.
Husein-kapetan je bio oženjen Hanifom, sestrom Mahmud-bega Begzadića derventskog kapetana. Otuda i narodna pjesma:
„Čudna jada Huse-kapetana,
Gdje on nema drugoga jarana,
Doli šure Mahmud-kapetan“.
Ta pjesma nastala je nakon poraza pokreta Husein-kapetana, kada je on ostao takoreći sam, odlazeći nakon mnogih peripetija u Carigrad.
Husein-kapetan imao je dvoje djece, sina Muhamed-bega i kćerku Šefiku, koja se rodila u Osijeku, dok je bio u izgnanstvu. Neki autori ističu da se ne zna za sudbinu njegove djece, i da nema podataka o održavanju bilo kakve veze sa Bosnom. Međutim, to nije tačno. Njegova porodica, nakon Husein-kapetanove smrti je dolazila u Gradačac i Bosnu. Prema predanju, šira rodbina Gradaščevića rado je primala njegovu suprugu i djecu, da borave kod njih. Međutim, pošto je imanje bilo konfiskovano, jedan dio tog imanja je kasnije dodijeljen njegovoj porodici, ali zbog visokih poreskih obaveza, oni to nisu mogli održati, pa su osmanske vlasti ponovno uzele tu imovinu i prodale je. Žena i kćerka su se kasnije trajno naselile u Turskoj, a sin Muhamed-beg je umro u Gradačcu, i sahranjen je uz munaru džamije Husejnije, o čemu smo pisali u drugom dijelu knjige. Njegova djeca nisu imala potomaka, tako se i ugasila direktna loza Husein-kapetana Gradaščevića.
Pri povlačenju u Slavoniju, Husein-kapetan je dao nalog i dvorac je sa svim drugim objektima zapaljen. Međutim, vrlo je upitno, da li je taj čardak izgorio, jer je imanje u Čardaku kasnije kupio Jovo Babić, i u svojim memoarima njegova unuka Milica Babić, spominje veliki zidani čardak na sprat sa osam soba, u kome su povremeno boravili.
I tada je narod spjevao narodnu pjesmu o aktivnosti Husein-kapetana:
„Kulu gradi Husein-kapetane,
Kulu gradi prkosi veziru,
Alem diže, biserom ga niže….“
Husein-kapetan je bio izuzetno pobožan, ali je istovremeno poštovao i druge narode i religije, pa je bez saglasnosti sultana dao dozvolu za gradnju katoličkih crkava u Tolisi, Dubravama i Garevcu, zatim pravoslavne crkve u Obudovcu i patrijaršije, kao i za izgradnju katoličkih škola.
Prije izgradnje džamije Husejnije, Husein-kapetan je 1824. godine sagradio Sahat kulu u krugu kompleksa starog grada, koja takođe dominira naseljem Gradačac. To je najmlada sahat-kula iz osmanskog perioda. Visoka je 35 m.
Snimio: Esad Sarajlić, 2007. godine
Sahat kula sagrađena 1824. godine
Još je uvijek na kamenoj ploči sačuvan natpis na arapskom jeziku o izgradnji te kule. Nalazi se iznad ulaznih vrata Sahat kule, koji ovdje donosimo:
Zapis na Sahat kuli
Prevod: „Osnivač objekta je Husein-kapetan, sin Osman-kapetana, kapetan Gradačačke tvrđave. Godina 1240.“. (1824).
Na Sahat kuli sahat je otkucavao vrijeme od njene gradnje sve do 1942. godine. Posljednji čovjek koji je brinuo za njen rad bio je Ahmed Ademović – Ajdinović, zvani „pečat“ i sin mu Ibrahim. Za ovu Sahat-kulu bila je vezana posebna služba muvekita. Tako je ostalo zabilježeno u Vakufsko mearifskom povjerenstvu Gradačac za 1909. godinu da je Hafiz Sejfulah ef. Tufekčić bio i muvekit. U budžetu vakufa BiH za 1899. godinu kao i za 1913. postojala je stavka za naknadu sahačiji za održavanje sahata na Sahat-kuli u Gradačcu. Do polovine osamdesetih godina u Sviračkoj džamiji čuvala se rubtahta za mjerenje položaja Sunca i na temelju toga utvrđivano vrijeme pojedinih dnevnih namaza. Zvono, koje je vjerovatno nestalo tokom Prvog svjetskog rata, nabavila je Vasvi-hanuma Osmanbegović, udata Uzeirbegović 1923. godine.
Pri izgradnji Sahat kule, može se uočiti jedna zanimljivost, jer su ivice objekta sa tri strane zaobljene, dok je četvrta oštrog ruba. Nadalje, dva metra pri vrhu, kula je završena ciglom, na koju je postavljen drveni krov. Prije zidanja ciglom, postavljen je drveni ram, na koga je stavljana cigla. Na svakoj strani, pri vrhu nalaze se po dva prozora, a nešto niže na kamenom dijelu, na svakoj strani nalazi se po jedan prozor. Sahat kula je ugrožena, prijeti joj opasnost od rušenja; nageta je prema zapadnoj strani za 12˚. Svojevremeno su poduzimane mjere od strane stručnih organa, pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Sarajeva, da se zaustavi povećanje nagiba Sahat kule. Pod stručnim nadzorom poduzete su mjere, pa je po svoj prilici, učinjeni zahvat osamdesetih godina prošlog stoljeća imao pozitivan efekat. Dalje povećanje nagiba je zaustavljeno. U periodu Kraljevine Jugoslavije sahat na kuli je radio i otkucavao vijeme ala turko, tj. pri zalazu sunca otkucavao je 12 puta u vrijeme akšama. Sahat je radio nakon opravke 1948. godine sve do 1953. od kada više nije bio aktiviran.
Autor: Esad Sarajlić
Članak preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI (str. 102 do 120) autora Esada Sarajlića, izdavač „Preporod“ Gradačac, 2008. godine.
