RIJEČ AUTORA
U vrijeme štampanja ove knjige, o školstvu i njegovom razvoju u Gradačačkom kraju, nije postojala ni jedna publikacija ili objavljena knjiga iz koje bi se mogao sagledati potpuniji historijski razvoj ove izuzetno važne oblasti društvenog života naroda na ovim prostorima, što svakako nije slučaj sa brojnim drugim lokalnim zajednicama u BiH. Mnogi su, u drugim sredinama, obrađivali tu oblast društvenog života, putem objavljivanja posebnih knjiga koje su vezane za historijat pojedine škole ili cjelokupno školstvo na odrđenom užem području.
Istina, na nivou BiH, objavljene su monografije o razvoju školstva, bilo u cjelini za sve narode koji žive u BiH ili o razvoju školstva kod Srba, Hrvata i Bošnjaka ponaosob. U tim publikovanim djelima stanje u Gradačcu i njegovoj okolini obrađuje se u nužnom minimumu ili tek toliko, da bi statistički bio obuhvaćen i Gradačački kraj.
Ovdje treba spomenuti djela sljedećih autora: Vojislav Bogićević – Pismenost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1975. godine, Ćurić Hajrudin – Školstvo u sjeveroistočnoj Bosni posljednjih decenija turske vladavine, Zavičajni muzej Tuzla 1958. godine, Papić Mitar – Školstvo u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske okupacije (1878. – 1918.) Sarajevo 1972. godine, Mitar Papić – Školstvo u Bosni i Hercegovini 1918. – 1941., Sarajevo 1984. godine, i Mitar Papić – Istorija srpskih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1978. godine. Ostale radove sa ovom tematikom, navesti ću u izvorima literature.
Radeći na monografijama „Gradačac od 1945. do 1991.“ koja je objavljena 2003. godine, kao i monografiji „Gradačac sa okolinom – u prošlosti“ objavljenoj 2008. godine, susreo sam se sa
brojnom literaturom i arhivskom građom, koja govori o nastanku i razvoju školstva u Gradačcu. Ti brojni podaci parcijalno objavljivani u knjigama, novinskim člancima i u drugoj građi, tako razasuti nisu od velikog značaja. Ali, ako bi se ti podaci sakupili, obradili, sistematizirali, onda bi to već bila knjiga, koja bi omogućila cjelovito sagledavanje ove teme.
Razumije se, ja sam u navedenim Monografijama djelimično obradio i školstvo, ali ostala su brojna dokumenta, koja zbog prostora nije bilo moguće evidentirati i obraditi. Zbog toga sam smatrao nužnim da iskoristim pronađenu građu, da istražim i onu koja mi ranije nije bila dostupna, te da objavim posebnu knjigu: HISTORIJSKI RAZVOJ SREDNJOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA U GRADAČCU DO 1995. Na taj način čitaoci će dobiti na uvid sveobuhvatno štivo o historijskom razvoju srednjoškolskog obrazovanja na našem području.
To bi omogućilo zainteresiranim da prouče našu prošlost u ovom segmentu na sveobuhvatan način, a mnogim istraživačima u vremenu koje dolazi, dao bih priliku da se ovom temom pozabave još detaljnije i kompleksnije. Sam jedan autor, ma koliko to želio, nije u stanju iscrpiti sve podatke koji postoje u brojnim i raznim arhivama i publikacijama.
Posebno sam ponukan činjenicom da narod koji ne poznaje svoju prošlost, ne mari ni za svoju sadašnjost, pa teško može na pravi način osmisliti i svoju budućnost. U ovom kraju uvijek je bila cijenjena knjiga. Tako u historijskim podacima iz prošlosti nailazimo na primjere uvakufljenja određenih primjeraka knjiga, ili na to da su prije još nekoliko stoljeća u Gradačcu prepisivane vrijedne knjige. Otuda nije čudo da je u Gradačačkom kraju, u Tolisi, otvorena prva osnovna škola u BiH, a još 1839. godine izgrađena zgrada Biblioteke (kutubhana) uz džamiju Husejniju.
U sakupljanju građe, a naročito fotografija sa đacima i profesorima iz proteklog perioda, te njihovoj identifikaciji pomogli su mi: Muhamed Bego Gradaščević učenik prve generacije gimnazijalaca iz Gradačca, Jovo Stefanović – učitelj u penziji, Esad Zukić – ovdašnji ljekar u penziji i učenik prve generacije Gimnazije u Gradačcu 1951. – 1955. godine, i đak Niže realne gimnazije koja je formirana 1945. godine, Kadira Abdulahović i mnogi drugi. Zukić je dao i doprinos u sakupljanju arhivske građe i pomogao u istraživanju pojedinih pitanja, Mujić Zagorka – penzionerka iz Gradačca koja je u djetinjstvu bila pitomac Dječijeg doma „Melća“ i maturant Gradačačke gimnazije, koja je uspjela da sačuva brojne fotografije iz toga perioda, Abdulahović Faruk – odvjetnik, koji je sačuvao fotografije, određene dokumente i rukopise svoga oca rahmetli Abduselama koji se školovao u Učiteljskoj školi u Derventi zajedno sa književnikom Hasanom Kikićem i u pisanom obliku ostavio uspomene na to prijateljstvo, a bio je i upravitelj Dječijeg internata u Gradačcu, Sarajlić Enver – profesor hemije i fizike u penziji, maturant Gradačačke gimnazije, a određen period i profesor u toj školi, Bukvarević Senija – penzionerka, koja je završila Gimnaziju u Gradačcu, Mehmedović Sejno – brico iz Gradačca, polaznik Škole učenika u privredi u Gradačcu i drugi. Ta mi je pomoć bila dragocijena, a posebno
ako se složimo sa tvrdnjom da nam jedna fotografija govori koliko i hiljadu riječi.
Znam, kolikogod da sam se trudio, nisam uspio istražiti imena i prezimena svih prosvjetnih radnika koji su radili u proteklom periodu. Zbog toga molim čitaoce, koji uoče propuste da prihvate činjenicu, da ih nisam pravio namjerno, jer treba imati u vidu da su u periodu koji obrađujem, prohujao jedan svjetski rat, kao i rat 1992.-1995., te da su mnoga dokumenta uništena, spaljena ili jednostavno nestala.
Kao zaključak, iznijeću činjenicu da sam ovom Knjigom ostvario ideju – da svome gradu i budućim generacijama ostavim hronološku dokumentaciju o nastanku i razvoju srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu. Uložio sam veliki trud, a koliko sam uspio procijenit će čitaoci.
UVOD
U daljoj prošlosti, pismenost i obrazovanje, nisu imali masovan karakter, bili su vezani za pojedince koji su se time bavili u samostanima, crkvama i državnim kancelarijama. To je vrijeme srednjeg vijeka. Zaostalost naroda, odnosno bolje rečeno njegova “naobrazba” odgovaraju tom vremenu. Nije postojao nikakav sistem obrazovanja, odnosno školovanja.
Jedan od prvih pisanih dokumenata koji se dovode u vezu sa pojavom pismenosti u BiH jeste Povelja Kulina bana iz 1189. godine koju je on izdao Dubrovniku. Međutim, period slovenske pismenosti veže se za IX stoljeće kada se javlja pismo glagoljica i ćirilica. Prva pojava pismenosti vezana je za Bosansku crkvu. Ćirilica kao pismo zadržat će se u BiH dugo vremena i nakon osvajanja Bosanske države od strane Osmanlija. U porodičnom životu na osnovama narodnog jezika to pismo se zadržalo i kod Bošnjaka za vrijeme osmanske vlasti. Katolici u BiH takođe se nakon pada Bosne služe ćirilicom staroga tipa. Franjevci se u XVI stoljeću služe i ćiriličnim pismom u vjerskim knjigama, ali upotrebljavaju i latinicu, da bi u prvoj polovini XIX stoljeća napustili ćirilicu. U književnosti oni prihvataju latinicu, koju je reformisao Ljudevit Gaj. Inače, smatra se da je to pismo stvoreno u IX stoljeću vezano za Konstantina Ćirila i njegovog brata Metodija. To pismo bilo je u prvo vrijeme kao glagoljica, dok će ćirilica nastati kasnije. U naše krajeve glagoljica je došla iz Bugarske i Makedonije, koju su poslije smrti Metodija prenijeli njegovi učenici. Glagoljsku tradiciju prihvatili su bogumili, što se vidi po nekim tekstovima s početka XV stoljeća, gdje se kod bosanskih bogumila vide elemnti „arhaične Ohridske škole“.
Pismenost u Bosni se širila i prije nastanka Bosanske države. Međutim, već u drugoj polovini XII stoljeća u Bosni se formira feudalna državna organizacija na čelu sa banom Kulinom (1180.-1204.). Ban Kulin je imao svoju državnu kancelariju u kojoj su nastajale razne vrste pisanih dokumenata kao što su pisma, povelje, ugovori o savezu sa pojedinim državama i drugi dokumenti. Državna kancelarija je bila uz dvor, koji je bio u Bobovcu, kao i nekim drugim mjestima (Suhoj, Milama, Ribićima i dr.). Gregor Čremošnik je pregledao veliki broj srednjovjekovnih bosanskih povelja, pa se tako iz toga može sagledati rad državnih kancelarija, kao i kancelarija feudalnog plemstva. U tim dokumentima upotrijebljene su određene vrste ćirilskg pisma.
U kancelariji Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja (1461.-1463.) rade dijaci Branoš i Tvrtko Sekulović i protobistar (protovestijar) Restoje. Branoš u prvoj povelji Stjepana Tomaševića Dubrovniku 26. XI. 1461. godine piše poznatu diplomatsku minuskulu sa kurzivnim spajanjem.
Ćirilsko pismo je prilagođavano, što je bio slučaj i u Bosni, gdje je to pismo nazvano „bosančica“. Feudalno plemstvo u Bosni imalo je dobro organizirane kancelarije, po čemu je posebno bila poznata kancelarija feudalca Jablanića.
U arhivu Dubrovnika čuva se veliki broj dokumenata državne bosanske kancelarije, kao i dokumenata koji potiču iz kancelarija feudalnog plemstva Bosne. Najveći broj tih dokumenata urađen je na pergamentu, a jedan manji broj na hartiji, jer se ona počinje upotrebljavati u drugoj polovini XIV stoljeća. Računa se da je hartija u Bosni prvi puta upotrijebljena u pismu bana Tvrtka Dubrovniku 07.2. 1376. godine.
U Bosni se u prvo vrijeme nije proizvodilo mastilo za pisanje, pa je nabavljano u Dubrovniku, a kasnije se počelo proizvoditi i u Bosni na temelju recepata. To je mastilo bilo izvrsnog kvaliteta, što svjedoči njegova trajnost na dokumentima do današnjih dana. Upotrebljavane su razne boje. Zlato je upotrebljavano za ukrašavanje (iluminiranje). Za pisanje su upotrebljavana pera iz krila ptica, kao što su guske, labudovi i slično, kao i pera od trske.
Tragovi postojanja pismenosti, vidljivi su u Bosni i Hercegovini i više nego u drugim krajevima o čemu svjedoče stećci koje je veoma sistematično evidentirao Šefik Bešlagić. „Dosad je evidentirano 58.547 stećaka, od toga sa natpisom 323. Stećci su raznih oblika: ploče, sanduci, sljemenjaci, stubovi, krstače i amorfni stećci“. Međutim, broj stećaka u BiH se znatno povećao u odnosu na stanje koje je utvrdio Bešlagić, jer su u međuvremenu otkriveni mnogi novi lokaliteti koji istraživačima nisu bili poznati. Zanimljiv pristup fenomenu stećaka dao je Enver Imamović, profesor stare historije i arheologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. On tvrdi da se pod stećcima nisu ukopavali samo pripadnici bogumilske vjere, već i pravovjerni kršćani, što zaključuje po križu koji se nalazi na nekim stećcima.
Pojava križa na stećcima dugo vremena je predstavljala znatan problem za učenjake, jer se vjerovalo da pod stećcima, isključivo leže bogumili, za koje se zna da su prezirali taj znak. Bilo je objašnjenja da se njihov prezir odnosi samo na realno Kristovo raspeće, dok su ga poštovali kao simbol Krista raširenih ruku. Danas se, međutim, zna da se pod stećcima nisu pokopavali samo pripadnici bogumilske vjere, nego i pravovjerni kršćani, koji su na nadgrobne spomenike stavljali znak križa kao simbol svoje vjerske pripadnosti.
Ima puno opravdanja da se tvrdi da se znak križa također javlja na stećcima za koje se sigurno zna da ispod njih leže bogumili . Pojedinci su to činili iz razloga kako bi se na taj način osigurali da im se neće uništiti grob u slučaju čestih vjerskih progona koji su bili upereni baš protiv pripadnika te vjere, u kojima je uništavano sve što se na njih odnosi, pa tako i na njihova nadgrobna obilježja. Iz izvorne građe saznajemo da su se bogumili znali izvrsno prilagoditi situaciji, to jest prikriti svoju vjersku pripadnost, kako bi se zaštitili od progona. Stavljanje križa na njihove nadgrobne spomenike bilo je motivirano upravo tim razlozima.
Umjetnost stećaka karakteriziraju i likovne predstave. Njihov repertoar je veoma širok. Podjednako su zastupljeni muškarci i žene, stari i mladi, kako svjetovna tako i duhovna lica. Likovi su prikazani u različitim prizorima, na način koji je po mnogo čemu originalan i svojstven samo bosanskoj umjetnosti. Najčešće su prikazani kompozicijski, kao što su lov i viteški turniri – dvije najomiljenije zabave starobosanskih velikaša.
Međutim, najnovija istraživanja potvrđuju tezu da su se pod stećcima sahranjivani bogumili, pravoslavci i katolici. Pojedini stećci u obliku sarkofaga pronađeni su i u nekim katoličkim crkvama u Bosni i Hercegovini. Vrijeme podizanja nadgrobnih spomenika u vidu stećaka veže se za period od XII do XVI stoljeća. Islamizacijom stanovništva u Bosni i Hercegovini prestaje i podizanje takvih nadgrobnih spomenika.
Pismenost u srednjem vijeku je sticana u državnoj kancelariji kao i kancelarijama feudalnog plemstva, zatim u manastirima. To su bile pojave koje su se odnosile na mali broj lica i nisu imale masovni karakter. Ipak, neki izvori govore o opismenjavanju među pripadnicima Crkve bosanske, koje su imale širi karakter. Lica koja su se osposobila za pisanje bila su veoma cijenjena. Pravoslavna i katolička crkva imale su negativan stav prema Crkvi bosanskoj. Pripadnici te Crkve su za njih bili jeretici.
Istoričar Đuro Šurmin navodi da su vjernici crkve bosanske rado čitali apokrifnu književnost, jer je „tadanji srednjovjekovni svijet željan duševne hrane zavolio apokrife više nego ikakvu drugu knjigu“. Međutim „knjige krivovjeraca zatirane su svagda i svugdje.
U okviru Crkve bosanske pismenost se širila od XII do XV stoljeća. Franjo Rački je sakupio vrlo bogatu građu o tome u knjizi Bogumili i patareni. U tim izvorima nema nikakvih podataka o izvorima pravoslavne crkve. Crkva bosanska poklanjala je veliku pažnju pismenosti, te je uz to bila razvijena i prepisivačka djelatnost. Kako god su bogumili i patareni bili izloženi progonu od strane kršćana, tako su i oni davali veliki otpor u prisilnom pokrštavanju. Katoličanstvo je primjenjivalo inkvizitorski način širenja svoje vjere. Bosanci su se odlučno tome suprostavljali pa su do temelja uništavali crkve, što se vidi „iz izvještaja generala franjevačkog reda Gerarda koji je preko bana Stjepana Kotromanića nastojao da obnovi djelovanje katoličke crkve u Bosni. U njegovom izvještaju iz 1339. godine se, pored ostalog, kaže da u Bosni sve crkve „leže popaljene i porušene“ („… iacent derute et destructae.“
U Bosni su prvo djelovali dominikanci, koji su se zadržali 58 godina . Oni su se iz Bosne morali preseliti u Slavoniju. Iza sebe nisu ostavili nikakve crkvene izvore. Poslije dominikanaca u Bosni od 1291. godine djeluju franjevci, katolički monaški, tzv, prosjački red. Zadatak im je bio da povedu inkviziciju protiv krivovjeraca.
Oni su kako navodi Jelinić, oslanjajući se na latinske izvore, imali za zadatak da na katoličku vjeru prevode ne samo jeretike, odnosno vjernike crkve bosanske, nego i šizmatike, kako se u latinskim izvorima nazivaju pripadnici pravoslavne vjere. Da bi mogli uspješno izvršavati te zadatke, morali su biti „učeni ljudi i tjelesno razvijeni i snažni“. Osim toga morali su da dadu bar neku garanciju da će naučiti narodni jezik.
Inače, u to vrijeme prema latinskim izvorima skoro sva Bosna bila je naseljena jereticima. Franjevački samostani počeli su se podizati tek krajem XIV stoljeća. Od dolaska franjevaca u Bosnu, pa do pada Bosne pod osmansku vlast oni su izgradili katoličke crkve: Sutjesku, Kreševo, Fojnicu, Jajce, Olovo, Srebrenicu, Zvornik, Bijeljinu, Tuzlu, Bihać, Greben, Podmilačje, Glamoč, Teočak, i još neke. Međutim, prema turskim izvorima, u Bosni 1463. godine već su postojale katoličke bogomolje u Olovu, Sutjesci, Kreševu i Fojnici. Sve do polovine XVI stoljeća franjevci u Bosni se nisu služili ćirilicom, te su „tek u drugoj polovici XVI stoljeća u franjevačke samostane k latinici stupa domaće bosansko pismo, tu se razvija u posebnu kurzivnu samostansku bosančicu“. Bosančica je korištena za pisanje crkvenih hronika, molitvenika i u prepisci, a liturgijske knjige pisane su latinskim pismom (latinica) i jezikom.
U odnosu na ukupni broj stećaka, relativno je mali broj na kojima postoje natpisi, a oni su ispisani ćirilicom, kao i latinicom. Stećci su baština BiH. Istina, manji broj nalazi se i u susjednim područjima. Kako smo vidjeli, i na području Gradačca ima izvjestan broj stećaka.
Slavenska pismenost u BiH je prenesena iz Makedonije, jer je tamo bilo žarište te pismenosti, iako se ćirilska pismenost prvo afirmisala u Bugarskoj za vrijeme cara Simeona (890 – 927).
U tursko doba, od petnaestog pa do pred kraj devetnaestog stoljeća (1463. – 1878.) pismenost, odnosno opismenjavanje je bilo vezano za vjersko – konfesionalno obrazovanje. Sistem školovanja je organizovan na čisto vjerskoj osnovi u muslimanskim, katoličkim, pravoslavnim ili jevrejskim školama. Tek 1869. godine donesen je Školski zakon, kojim su bile predviđene državne škole, ali njih je do kraja turske vladavine bilo osnovano veoma malo. Poslije turskog osvajanja ovih prostora za bošnjačku djecu organizovane su muslimanske škole koje su se zvale sibjan – mektebi. Te škole su otvarane obično uz džamije, a nastavu održavaju hodže kao vjerski učitelji. U Zvorničkom sandžaku kojem je pripadao i Gradačac bilo je 209 mekteba. Pred kraj turske vladavine, počele su se osnivati škole u kojima su se predavali i svjetovni predmeti, a nazivale su se ruždije. Te škole su se izdržavale od priloga bogatijih Bošnjaka.
Školovanje pravoslavaca, može se po pisanim tragovima pratiti tek od 19. stoljeća, iako je nekakav vid škola u vrlo malom broju postajao i ranije. Krajem turske vladavine u BiH postoji 56 pravoslavnih škola sa 75 učitelja i 3.253 učenika.
Najstarije osnovne pravoslavne škole u ovom dijelu Bosanske Posavine su one koje su izgrađene i formirane u Obudovcu i Brčkom. Crkva je izdržavala te škole, a povremeno je pristizala pomoć i sa strane iz Vojvodine i Srbije. Međutim, već od 1867. godine udžbenici se štampaju u Bosanskom vilajetu i to po Vukovom pravopisu. Među učiteljima iz tog perioda je i Vaso Pelagić iz Žabara Gornjeg.
Proces opismenjavanja kod katolika u BiH vezan je za franjevce, o čemu se sačuvalo dosta dokumenata. Tako je zabilježeno u jednom pismu iz 1865. godine “kako u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, nego što se može jedva naći u zadarskoj nadbiskupiji”.
U turskom periodu otvoren je određen broj katoličkih škola, a jedna od najstarijih je škola u Tolisi. Pri kraju turskog perioda Austrougarska zatiče u BiH 54 katoličke škole sa 56 učitelja i 2.295 učenika. Najveći doprinos za otvaranje katoličkih škola u tom periodu dali su franjevci I.F.Jukić i G. Martić, koji su, pored toga što su osnivali škole, u njima i predavali. Osnovne škole su osnivale i časne sestre od 1872. godine, a u njima se radilo po programima tadašnjih škola iz Hrvatske.
Sa austrougarskom okupacijom uspostavlja se mreža državnih škola na području BiH, za koje se propisuju programi i nastavni planovi, uvodi se vaspitanje koje je u skladu sa politikom okupacije. Prestaju sa radom katoličke osnovne škole, osim škola časnih sestara, a muslimanske i pravoslavne i dalje nastavljaju sa radom. U jednom vrlo brzom procesu širi se mreža državnih osnovnih škola, što je posebno forsirala Austrija, za razliku od Mađarske koja je više bila za podvojene škole. Bošnjaci i Srbi u početku su davali otpor takvoj organizaciji škola, ali taj se proces nije mogao zaustaviti. Austrija je željela da u BiH što prije potisne konfesionalne škole pa je već do 1881. godine otvorila 32 državne osnovne škole i to u većim mjestima. U 1912. godini donosi se Zakon o osnovnom obrazovanju, kada je već u BiH bilo 311 državnih osnovnih škola.
Prvi domaći udžbenik pojavio se 1883. godine, da bi za par narednih godina bili urađeni i svi ostali domaći udžbenici. U Sarajevu se 1882. godine otvara prvi učiteljskli kurs, koji veoma brzo prerasta u učiteljsku školu. Sibjan – mektebi nastavljaju sa radom i u periodu austrougarske vladavine, što ne znači da se određen broj bošnjačke djece nije upisivao u državne škole. I mektebi se reformišu u smislu dopune programa, kako bi i ta nastava dala širu naobrazbu.
I srpske škole su se i dalje održale i ako su zbog izrazitog nacinalnog usmjerenja bile pod pritiskom režima, koji je tražio zatvaranje tih škola. Srpske škole su ukinute tek početkom Prvog svjetskog rata, a katoličke škole časnih sestara nisu prestajale sa radom. Znači kada je riječ o daljoj prošlosti, onda je vrijedno istaći, da je prva osnovna škola u ovom dijelu BiH vezana za ime Husejn-
-kapetana Gradaščevića, “Zmaja od Bosne”. Uz njegovu je saglasnost sagrađena i otvorena Osnovna škola u Tolisi kod Orašja 1823. godine. U Gradačcu je prva osnovna škola otvorena 1845. godine, a u Žabaru Gornjem 1850. godine.
Nastanak i organiziranje školstva kod Bošnjaka, povezano je za dolazak Osmanlija na ove prostore. Prve škole, za osnovno obrazovanje kod muslimana, nazivaju se mektebi i taj naziv zadržao se sve do danas. U početku svoga nastanka i razvoja, mektebi su bili organizirani u džamijama. Međutim, kasnije se za te namjene prave posebni objekti, u neposrednoj blizini džamija.
Djeca su u mektebima učila pisanje, čitanje, račun i određena poglavlja iz „Kur´ana“. Pored toga, djeca su odmah učila šta je to vjerski obred, odnosno osnove obredoslovlja. U svim mektebima u početku učilo se i plivanje, kao jedna od sportskih aktivnosti i to kao poseban predmet. Te prve škole su bile privatne, pa su troškove snosili roditelji imućnih polaznika mekteba. Inače, za siromašnu djecu osnivali su se mektebi, koji su imali besplatnu nastavu, kao i besplatno izdržavanje. Učitelj se zvao mualim(učitelj pisanja). U prvo vrijeme država se nije miješala u početnu nastavu.
Prvi mektebi podignuti su za vrijeme halife Omera (634.-644.). Tada je završeno ujedinjenje Arabije i osvajanjem Sirije, Palestine, perzijske države i Egipta, udaren je temelj arapskoj velevlasti. Arapska osvajanja nastavljena su u doba dinastije Omajida (661.-750.), kada je arapska država najviše razmakla svoje granice: prostirala se na tri kontinednta – u dijelovima Azije, Afrike i Evrope – od Inda do Atlanskog okeana, obuhvatajući 10 miliona km². U doba Omajida mektebi su se mnogo raširili.
Skoro pet stoljeća mektebi su bili osnova školstva, a tek u 11. stoljeću osnivaju se medrese. One su se tretirale kao srednje i više škole. U tim školama, odnosno njihovim programima, na prvom mjestu izučavaju se vjerske i pravno-šerijatske nauke. Svjetovne znanosti se nisu posebno izučavale, ali ukoliko je to bilo potrebno u cilju dokazivanja vjerskih istina, one su se koristile u određenom obimu.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo iz programa medresa izbačeno je sve što nije u skladu sa vjerskom naukom. Njih su gradili kao i mektebe, obično imućniji ljudi kao svoje zadužbine. Vakifi su davali i sredstva za njihovo izdržavanje. U osnovi tih dobročinstava bila su jaka vjerska osjećanja osnivača mekteba i medresa. U arapskoj državi zgrade medresa bile su ogromne, arhitektonski lijepo oblikovane i izvanredno uređene. U tim medresama postojale se velike učionice (predavaonice), kupatila, trpezarije, stambeni prostori, kako za nastavnike, tako i za učenike. Učenici su primali stipendije, a svaki je imao svoju sobu, odjeću i ishranu.
Arapi su dali veliki doprinos svjetskoj kulturi. Oni su odigrali jedan vid posredničke uloge, na taj način, što su primali sve najbolje iz grčke kulture, da bi to produbljavali i proširivali neprocjenjivo značajnim novim naučnim dostignućima na raznim poljima, koja su prenesena i korištena u Evropi. Velika su djela tih naučnika u medicini, matematici, astronomiji, biologiji i drugim naučnim disciplinama. Najveći arapski filozof, bio je neosporno IBN RUŠD (AVEROES).
Najveći uticaj arapske kulture na zapadnoevropsku vršio se preko Kordovskog halifata. Španija u doba Arapa, predstasvljala je najveće žarište kulture u Zapadnoj Evropi.
U njenim visokim školama u Kordovi, Sevilji, Granadi, Malagi, Toledu itd., pored teološko-pravnih, predavane su i razne svjetovne nauke. Među velikim brojem slušalaca nalazili su se i kršćani iz Španije i drugih zemalja. Jedan od njih učeni Gerbert, kasnije papa Silvestar bio je kordovski đak. Osim muslimana, u tim školama predavali su i kršćani i Jevreji. U Kordovi je postojala i viša ženska škola, u kojoj su predavale žene. Neke žene su bile poznate kao dobri ljekari naročito za ženske bolesti.
Osmanlije su u naše krajeve prenosili arapski jezik koji se smatrao savršenijim od turskog jezika, tako da je u medresama na Balkanu, koje se otvaraju u prvoj polovini XV stoljeća, arapski jezik smatran najvažnijim predmetom. Biblioteke, prije svega orijentalne i knjige u njima napisane su 80% na arapskom jeziku, a da li je neko manje ili više učen čovjek, cijenilo se po tome da li zna arapski jezik, a ne po znanju turskog jezika. Arapska kultura zauzela je veoma visoko mjesto u historiji čovječanstva, a njeno nazadovanje počelo je kada su se pojedine arapske zemlje počele da izdvajaju.
Turci, Seldžuci primaju islam i njegovu kulturu kada se ona nalazila u početnom stadijumu dekadense. Seldžučki sultani i veziri činili su mnogo napora da zadrže i obnove nekadašnji sjaj i veličinu arapske kulture, podižući brojne medrese, mektebe i drugo. Najviše se istakao vezir NIZAMUL – MULK TUSI. On je podigao čuvenu medresu u Bagdadu, koja je bila centar teološko-pravnih nauka. Međutim 1.258. godine dolazi do mongolske najezde, koji razaraju Bagdad i uništavaju mnoge tekovine islamske kulture. Iako su kao zavojevači uspjeli zagospodariti ogromnim teritorijama, oni nisu mogli izbjeći uticaj islamske kulture naroda koje su pokorili, pa su određenim dijelom prelazili na islam.
Mongolskoj najezdi podlegli su i Seldžuci i na ruševinama njihove države, njihovi srodnici, Turci – Osmanlije udarili su temelj svojoj državi u 13. stoljeću. Od kraja ovoga stoljeća Turci su postepeno širili teritoriju svoje države na račun oslabljene Vizantije i drugih zemalja. Sredinom 14. stoljeća prešli su na Balkansko poluostrvo i za nekoliko decenija zauzeli ostatke Vizantije, podvrgli pod svoju vlast balkanske zemlje, među njima i srednjovjekovne države Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, zagospodarili srednjim Podunavljem i ozbiljno ugrozili kršćansku Evropu. Pod Tursku vlast došle su i sjevernoafričke arapske zemlje do Maroka.
Iz predhodnog teksta vidimo da su Turci, kao islamski narod primili kulturne tekovine od naroda gdje je islam rođen, tj. od Arapa, a i Perzijanaca. Mehmed II Osvajač organizovao je istaknute učenjake islamskih zemalja, koji su postavili zadatak da izrade uredbu u vezi sa školovanjem djece. Ta Uredba sadržavala je organizaciju i sadržaj za pojedine vrste škola, kao što su mektebi i medrese. Medrese su imale tri stupnja: osnovni, srednji i viši, što bi odgovaralo: osnovnoj, srednjoj i višoj školi. Međutim, ova Uredba za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca (1520.-1566.), dopunjena je u tom smislu, kako bi se u medresama pored vjerskih izučavali i svjetovni predmeti ili znanosti. Navedeni sultan se isticao u podizanju medresa.
Među škole najvišeg stupnja ubrajale su se medrese SEMANIJE u kojima su polaznici studirali jednu od tri grupe predmeta: islamske pravne nauke, egzegezu Kurana, ili sholastičku teologiju i retoriku sa srodnim naukama, a isto tako, su sticali i specijalizovana znanja.
Medresa je školska ustanova, a izdržavao ju je vakuf. U medresi je kao predavač islamskog obrazovanja bio muderis. On je uživao veliki ugled, a bio je poznavalac, kako vjerskih, tako i duhovnih nauka. Pored toga, muderis je imao i neku posebnu specijalnost. Polaznik medrese morao je steći znanja iz teoloških nauka, kao i osnovu iz arebice, jezika i drugih nauka. Ako je nekom polazniku bilo potrebno i posebno obrazovanje iz neke oblasti, on bi bio upućivan u drugo mjesto, u čijoj je medresi postojao najbolji stručnjak za tu oblast. Prema tome, muderis je bio stub obrazovnog procesa.
Pismenost i školstvo su dva različita pojma i ako vrlo usko povezana. Tragovi pismenost na gradačačkom području su mnogo stariji od školstva. Zbog toga su nam vrlo značajni tragovi materijalne kulture na kojima postoje tragovi pisma odnsno pisane riječi. U našem slučaju to su jedan manji broj stećaka, zatim mezarja kao i neki objekti koji nisu dostupni javnosti u Gradačcu (kao što je manji most na r. Gradašnici.) Sa mosta je skinuta kamena ploča, koja je pohranjena u muzejsku zbirku i po svoj prilici je zagubljena.
Najstariji trag pisane riječi na Gradačačkoj općini je stećak pronađen u Međiđi Gornjoj, koji potiče iz XIV ili spočetka XV stoljeća. U Gradačačkom kraju nema mnogo stećaka. Inače u pograničnim općinama sjeverne Bosne nema ih uopće, ili su vrlo rijetka pojava. To je i razumljivo, jer zbog čestih ratova i sukoba, stanovništvo se često selilo. Na prostoru općina Bosanski Šamac, Orašje, Bosanski Brod i drugima nisu pronađeni stećci. Međutim, na području općine Gradačac, Modriča, Odžak. Brčko i Derventa na 14 lokaliteta pronađena su 164 stećka.
Na području općine Gradačac pronađeno je pet stećaka na dva lokaliteta. Radi se o tri stećka na jednom lokalitetu u Ražljevima kod Ledenica, te dva stećka na lokalitetu u Donjim Srnicama.
Do 1975. godine Gradačac nije bio uopće na spisku područja gdje postoje stećci.
Selo Gornja Međiđa, prvobitno, pred osmanska osvajanja ovoga kraja zvalo se Medvedina, kasnije kao Medviđa, i konačno u današnje doba Međiđa. Nalazi se južno od Gradačca prema Gračanici, a u prvim decenijama osmanske vlasti pripadao je nahiji Sokol (Gračanica). Stećak se nalazi na njivi Omerovića, pored puta u zaselak Cage.
Stećak je s postoljem, izrađen je od kamena krečnjaka. Ima znatna oštećenja sa zapadne strane. Ustvari, jedan dio je odlomljen i nije pronađen. Dimenzije su: dužina 100, širina 110, a visina 87 cm. Stećak je djelimično propao u zemlju. Postavljen je u pravcu sjeverozapad – jugoistok. Sam lokalitet se naziva Greblje, što upućuje da je, vjerovatno, tu bilo još stećaka, koji su vremenom nestali ili uništeni.
Na stećku nema nikakvih ornamenata. Na južnoj bočnoj strani bosančicom uklesan je natpis u pet redova. Slova uklesana na stećku su pravilna, lijepo ukomponovana, uobličena kao i na mnogim drugim stećcima, osim slova K i T.
Šteta je što su neka slova djelimično ili sasvim oštećena, a posebno je šteta što nedostaje jedan čitav dio natpisa. Ipak nam sačuvani dio omogućuje da u prvom redu pročitamo ime DRAGOSLAV, u drugom redu je srednja riječ vjerovatno UNUK, u trećem redu izgleda da imamo drugu polovinu od riječi PLEMENIT, u četvrtom redu mislim da nedostaju samo dva slova da bi se pročitalo POSTAVIŠE, dok je ostalo vrlo teško rekonstruirati.
Natpis na ovom stećku po obliku slova korespondira sa sličnim natpisima nađenim na području Majevice. To se posebno odnosi na upotrebu slova T i K, što se vidi na stećcima u Vukosavcima u općini Lopare. Riječ PLEMENITI upućuje na to da je ukopani Dragoslav bio pripadnik višeg društvenog feudalnog sloja. Moguće da je i stećak obrađen od strane majevičkih majstora.
Prema popisu stanovništva u Zvorničkom sandžaku iz 1533. godine u Međiđi (tada Medvedini), bilo je svega 9 kuća, četiri muslimanske i pet nemuslimanskih. Bešlagić je na području Gornje Međiđe „evidentirao još jedan stećak, kod zaseoka Durakovići, na njivi „Osinjak“. Lijevo od ceste ka selu, nalazi se zemljom prekriven kameni sanduk (217×73 cm) koji je prije 30 godina prevrnut. Prema obavještenju vlasnika njive Habila Durakovića i njegovih komšija, na gornjoj strani stećka (sada donja) nalazi se natpis „na mađarskom jeziku“. Nisam pronašao u literaturi da je vršeno istraživanje stećaka na ovom lokalitetu..
Izgradnju biblioteke (kutubhane) u Gradačacu, koja je u neposrednoj vezi sa opismenjavanjem i školovanjem stanovništva, finansirao je i uvakufio Fadil-paša Šerifović.
Iz knjige: Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., autora Esada Sarajlića, u izdanju Bošnjačke zajednice „Preporod“ Gradačac, 2011. godine, str. 9-35.
Autor: Esad Sarajlić
(NASTAVAK SLIJEDI)
