Šetajući gradom, od Crvene škole pa sve do Varoši, stiče se utisak da je pred tobom ulica bez kraja, ulica tvoje prošlosti i tvoje budućnosti. Šetnja se obično započinje sa pogledima uperenim na zgradu stare škole i vatrogasnog doma, a ubrzo potom se osjeti miris stogodišnjih kestenova koji još uvijek prkose vremenu i ljudima. Zajedno sa nekoliko starih lipa prave debelu hladovinu u dijelu ulice gdje se nalazi zgrada pošte. A onda se pogledi zaustavljaju na nekoliko izloga u kojima se vidi sadšnjost, ali se traže i uspomene iz prošlosti. 
Prolazeći pored gradskog parka, korak po korak, ne žureći nikuda, stiže se do početka glavnog šetališta, odnosno do poznate Gradačačke aleje kestenova. Lijevo je zgrada kina sa modernim kafićima i prepunim baštama gostiju sa očima uprtih u zelenilo gradskog parka, koji se prostire ispod starih zidina Kule Zmaja od Bosne. Na desnoj strani ponovo bašta još jednog kafića, ali sa pogledom na korzo i aleju.
Ulazeći u tunel hladovine koju prave stari kestenovi, obično se malo uspori, a pogled privuku stare zelene jele ispod čijih krošnji se krije stogodišnja vila, koju današnjom pričom želimo ovjekovječiti u našim životima.
Nažalost, nisam siguran u tačno vrijeme njene gradnje i prvog njenog vlasnika, ali po pisanju Dr. Esada Zukića saznajemo da je, u doba Austrougarske, u Gradačcu radio Dr. Horak i da je napravio jednu vilu na aleji u blizini kina, pa je za predpostaviti da se radi o ovoj vili. Od Mr. Esada Sarajlića saznajemo da je, izmedju dva svjetska rata, vlasnik ove vile bio advokat Davorin Dujić, koji je u njoj stanovao i ujedno imao advokatski ured.
Jedan period, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u ovoj vili je stanovao Dr. Hamdija Bravo, koji je tada bio upravnik ratne bolnice i jedini ljekar u Gradačcu. U toj vili je ostao sve dook nije odselio iz Gradačca. 
Vila je poslije prešla u vlasništvo opštine i u jednom njenom dijelu, dugo godina je živio gosp. Hasan Trakić sa suprugom Bahrijom i dva sina. Imao sam čast biti prijatelj ove obitelji i veoma često boraviti u ovoj prelijepoj vili. Njihov mladji sin Muhamed, kojeg svi u Gradačcu zovu Manče, je moj dugogodišnji prijatelj, a prijateljstvo je kovano u staroj gimnaziji, zidinama Gradine i aleji kestenova pored ove stare vile. U drugom dijelu vile živio je gosp. Ungaro Ivo sa suprugom Ljudmilom (Milom) i sinom Eduardom (Edijem). Danas je polovina zgrade u vlasništvu starijeg Hasanovog sina, Merseda Trakića, a kako nije bilo zainteresovanih nasljednika poslije smrti Ive Ungara, druga polovina je ostala u opštinskom vlasništvu. I tako, šetajuči alejom, sječanja naviru, ljudi promiću, kazaljke gradskog sata se i dalje kreću, a ja prošlost i sadašnjost nosim u sebi. Pred vama je budućnost, a preda mnom se bliži kraj aleje, u čijem svakom kestenu vidim po jednu sliku sječanja.
Tekst napisao, Mirza Avdičević
