Kad sam pošao pisati o znamenitostima Gradačca, znao sam da će biti dosta toga što treba otrgnuti od zaborava, ali da će biti ovako puno objekata izgrađenih u Austrougarskom periodu, to zaista nisam očekivao. Zato je moja satisfakcija još veća, jer znam da je iza mene puno ostalo, a ispred mene stoji još više.
Za današnju priču odabrao sam ovu kuću koja se nalazi preko puta gradačačkog doma zdravlja. Zamislite samo, koliko puta ste prosli ovom ulicom i koliko puta vam je pogled ostao na ovoj tajnastvenoj kući, koja se nalazi skoro u samom centru grada. Šta ste znali o njoj? Predpostavljam, skoro ništa, ili možda samo to da je kuća vlasništvo porodice M.Halilovoća. Oni stariji, znaju i ponešto više, ali priroda je neumoljiva i sve je manje onih koji pamte. Zato, napišimo na papir sve što znamo i ne dozvolimo da prošlost bude zaboravljena. 
Po sječanju naših starijih sugrađana, ovu kuću je napravio neko od gradačačkih Jevreja koji su živjeli u našoj čaršiji za vrijeme austrougarske uprave. U zemljišnim knjigama sigurno ima upisano ime prvog vlasnika, ali sam to ostavio za istraživanje historičarima i književnicima. Moja uloga je puno skromnija. Blog pišem s ljubavlju prema svom gradu bez pretenzija za ozbiljnija istraživanja. Sve ovo, kao osnova, može poslužiti mlađim naraštajima za podrobnija istraživanja. Između dva svjetska rata kuća je pripadala poznatoj trgovačkoj porodici Šakića, a kao podstanar u njoj je stanovao Pero Jovanović, odgovoran za finansije u tadašnjem srezu Gradačac. Imao je troje djece: Mitu, Milenu i Nadu. Koliko nas danas ima koji se sječamo gosp. Mite, tog šoferskog boema naše čaršije? Vjerovatno malo. Umirao je zajedno sa našim gradom. Ljudski život nije vječan i Mito je umro, ali Gradačac je preživio. Zato pomenimo i njegovu kčerku, a našu sugrađanku, Dejanu Jovanović i kroz nju otrgnimo porodicu Jovanović od zaborava. Vratimo se sada našoj kući sa konstatacijom da, kako je vrijeme prolazilo, mijenjali su se i njeni vlasnici. Tako je poslije Drugog svjetskog rata kuću kupio Muharem M.Halilovic i zajedno sa svojom suprugom Minom, u njoj živio sve do svoje smrti. Imali su dva sina, Muhameda i Ahmeta, poznatijeg kao Nagib.
U neposrednoj blizini ove kuće, Muhamed je za sebe i svoju obitelj napravio novu kuću, a u ovoj staroj je ostao Nagib gdje je zasnovao svoju obitelj. I Muhamed i Nagib su umrli, a u staroj kući još uvijek živi Nagibova supruga Samida. I tako se ljudski životi smjenju, a kuće ostaju da nam govore o svojoj i o našoj prošlosti.
„Ono što je prošlo više ne postoji, a ono što će biti još nije došlo. Postoji samo ona tačka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj tački je sav naš život“. (Lav Nikolajević Tolstoj).
Tekst napisao, Mirza Avdičević
