PJESMA LJETA GRADAČAC ‘71

0

Evo me opet u vremenu prohujalom. Kazaljke sata namjestio sam na godinu 1971-u stoljeća 20-og. Čaršija u zagrljaju gradine stare, obasjana ljetnim suncem, blista poput djeteta u majčinom naručju. Podno zidina njenih, u debeloj hladovini, protegao se park kao iz bajke. Miris procvalih lipa širi se po cijelom gradu opijajući pri tome dušu šetača koji su u hladu parka potražili svježinu povjetarca rođenog u krošnjama stogodišnjih kestenova. I dok iznad asfaltnih ulica titra topli zrak mnogi su ugodjaj našli u baštama gradske kafane i hotela. Te davne 1971. godine ljeto je bilo posebno. U Gradačcu se održavala “Pjesma ljeta”. To je bio glavni događaj i svi su pričali samo o tome. Zato ja sada hoču tu priču da vam ispričam. Sve je krenulo tako što je beogradski kompozitor i pjevač zabavne muzike Minja Subota, osmislio i napisao scenario za “Pjesmu ljeta”. Bilo je to 1967. godine od kada će sve do 1972. godine karavan pjevača, sa istim repertoarom obilaziti jugoslovenske gradove, a pobjednika festivala određivat će publike. Bila je to neka vrsta narodnog referenduma na kome su odlučivali stvarni glasovi o pobjedničkoj pjesmi. Prva tri pobjednika ovog festivala su bili: Lola Novaković, Đorđe Marjanović i Radmila Karaklajić.
Svakog dana prije dnevnika emitovana je petominutna reportaža o događanjima sa „Pjesme ljeta“, što je još više uticalo na popularnost ovog muzičkog spektakla. Kolika je popularnost bila najbolje pokazuje i činjenica da je publika bukvalno blokirala ulaze u gradove u kojima se zaustavljao karavan kako bi dobili autogram i rukovali se sa pjevačima. Sječam se kako u Rijeci pjevači nisu mogli da stignu do broda u moru gde je trebalo da se održi takmičenje, te je policija kordonom “spasavala” pjevače od obožavalaca.

Tada je jedna djevojka vrišteći ujela Arsena Dedića za vrat pa je tu noć nastupao sa gazom i flasterom. Velike zvijezde su tada bili Lola Novaković, Ivica Šerfezi, Đorđe Marjanović, Krunoslav-Kićo Slabinac, Miki Jevremović, Mišo Kovać, Ismeta Drvoz, Boba Stefanović, Bisera Velentalnić, Arsen Dedić, Gabi Novak i još mnogi drugi. Večina publike se, po Mikiju Jevremoviću i Đorđu Marjanoviću, dijelila na “Mikiste” i “Đokiste”.
Iz repertoara narodne muzike veoma popularne pjesme su bile: „Jeremija“ od Tozovca i Bilkićeva „Krčma u planini“. Orkestar Radeta Jašarevića, zatim Radojka i Tine Živković, Silvana Armenulić, Himzo Polovina, Lepa Lukić, Vasilija Radojčič, Predrag-Cune Gojković i Safet Isović, sve su to bila velika imena toga doba. Od njih je bio poznatiji i popularniji jedino Josip Broz. Odanost njemu se ovjeravala aklamacijom partijskih članova, a o pobjedniku „Pjesme ljeta“ tajnim glasanjem su odlučivali obični građani i zaljubljenici lijepe pjesme.
U tom dobu, Gradačac je iza sebe već imao dvije godine uspješne organizacije “Dana šljive” i onda dobiva ponudu da bude domačin karavanu pjevača “Pjesme ljeta” koji će se održati 1971. godine. Bilo je to u vrijeme kad su mnogo veči i poznatiji gradovi čekali u redu za dobivanje uloge organizatora. Jezero Hazna i ponton, koji je izgrađen tri godine ranije, biće mjesto održavanja takmičenja. U prelijepom ambijentu, ponton ukrašen sa električnom rasvjetom blistao je na vodi tamnozelene boje jezera Hazna. U tome su sigurno veliku ulogu odigrali ljudi na ključnim položajima u našoj opštini, ali ja ću pomenuti samo velike ljude iz malih redova.
U prvom redu to su Konobari koji su posluživali goste sa svim vrstama pića i bosanskim specijalitetima. Mnogi će tu noć po prvi put probati “Gradačačku kutiju”, pripremljenu po receptu poznatg ugostitelja Avde Mandžića zvanog Mandžo. Uz njega je bila čitava ekipa najugledniji konobara od kojih posebno ističem Fahru Hadžiefendića zvanog Fijuk, Salku Mustafića zvanog Oblak, Safeta Nunića zvanog Trokut, Safeta Emića, Edhema Dautovića i Hazima Brkića. Pomenimo i gradskog prodavača novina Bristru, koji je po ulicama prodavao sve novine koje su pisale o Pjesmi ljeta u Gradačcu. Svi su se trudili da Gradačac bude najbolji domaćin. Svi su htjeli priznanje koje se dodjeljuje najboljim organizatorima, a koje se simbolično zove “Zlatno Sunce”. Kamena brana je bila puna posmatrača koji nisu mogli stati na ponton. Atmosfera je bila pobjednička. I tada preko razglasnih uređaja, baritonskim glasom Miče Orlovića najavljen početak takmičenja. Burnim aplauzima i uzvicima oglašavali su se “Đokisti” i “Mikisti”. To su bile dvije najače grupe navijača. Mnogi su smatrali Mikija Jevromovića za favorita sa pjesmom Šta da mu kažem ”, ali u stopu ga je pratio Kićo slabinac i pjesma
Tri slatke riječi ”. Đorđe Marjanović je pjevao
Ako me želiš draga
, a Ivica Šerfezi Ti si moja sudbina
. Pobijedio je Miki Jevrović, a Gradačac je, kao najbolji organizator Pjesme ljeta 1971. godine dobio nagradu “Zlatno Sunce”. Svi su bili na nogama. Aplauzi su se razlijegali u vedroj noći, a ugođaju se pridružo i puni mjesec, koji je cijeli ambijent ućinio još ljepšim. I u tako uzavrelom ambijentu, na jednoj strani popustio je ponton. Mala panika, ali dovoljna da to bude poslednja noć u kojoj je ponton ugostio neku manifestaciju. Još neko vrijeme je plutao na površini vode i primajući na seba poneke kupaće, polako je odumirao. Zato ja danas sa ovom pričom, Ponton u znamenitosti našeg grada uvršatvam, a sjećanje na Pjesmu ljeta ’71-e, vama poklanjam.

Mirza Avdičević