Zlatko Dukić, književnik i publicista,
izlaganje na promociji knjige
AKADEMIK EDHEM ČAMO – DOKUMENTI I SJEĆANJA
autora Esada Sarajlića
Na prste jedne šake se, na našu žalost, mogu nabrojati bosanskohercegovački gradovi, koji su, s jedne strane, iznjedrili tako značajne ličnosti u antifašističkoj borbi, u nauci, kulturi, u javnom životu uopšte, a s druge strane nisu dopustili da padnu u zaborav i da im se ne oduže na način koji su zaslužili. Jedan od tih prstiju, odavno zauzima Gradačac, u kome je i prije bilo sličnih knjiga. I uporno to, uspješno i ozbiljno traje, bez i najmanje naznake da bi se ta lijepa tradicija, taj odgovoran moralni, tradicijski i ljudski odnos – mogao izmjeniti nagore.
Novi dokaz ove tvrdnje, danas je pred nama. Vrlo ozbiljno urađena, dokumentarno bogata, sadržajno kompleksna i obimna, poučna i vaspitna monografija Esada Sarajlića Akademik Edhem Čamo, dokumenti i sjećanja, jeste i takav dokaz, ali i mnogo više od toga. Na čemu autoru i izdavaču Javnoj biblioteci „Alija Isaković“ iz Gradačca, treba čestitati i biti neizmjerno zahvalan.
Čim ovu knjigu uzme u ruke, čitalac je namah okupiran utiskom o tome da njen autor, najprije, aktivan i uporan protagonista težnje da se kultura pamćenja još više učvrsti, razvije i obogati. Ali, i da, istovremeno, svoj višegodišnji stvaralački, stručan i istrajan na pripremi knjige eksplicitno predstavi kao krupan i dragocijen doprinos popunjavanju zabrinjavajuće šupljine, koja zjapi u našem dugo već važećem opštedruštvenom, treba li reci i apsolutno nenormalnom odnosu prema ne tako davnoj prošlosti. prema njenom značaju i, pogotovo, prema ljudskim veličinama, koje su tu prošlost i sve ono što se u njoj zbivalo – trajno i upečatljivo obilježili.
Kad uobliči taj, prvi i najjači utisak, čitaocu preostaje da strpljivo, s pratećim uživanjem i zadovoljstvom zbog onoga što proćita i sazna, prođe kroz knjigu na način na koji se upija sadržaj onoga što je impresivna kombinacija istorijske čitanke, biografskog zapisa i raskošne dokumentarne šetnje kroz turbulentna vremena naše istorije, naročito u drugoj polovini 20. vijeka.
Dovoljno je samo pročitati sadržaj knjige na njenom početku, pa zaključiti da je Esad Sarajlić preda se postavio golem, ozbiljan i odgovoran zadatak, s kojim se hrabro uhvatio ukoštac: korištenjem naučnih metoda, istraživačkog postupka, pouzdavanjem u dokumente, arhivsku građu, lična sjećanja, citate iz važnih publikacija – predstaviti i čitaocu koji je neinformisan, a i onome ko nešto zna, ono što se znati mora, a zaboraviti ni po koju cijenu ne smije.
Nakon što nas, u uvodnim dijelovima, upoznaje sa porijeklom, studenstskim i poststudentskim danima akademika Čame i s njegovim dolaskom u Gradačac, slijedi vrlo bogata, sadržajno raznolika i, nadasve, poučna i informativna elaboracija antifašističkog i revolucionarnog puta ne samo Edhema Čame, već i pokreta u cjelini, njegovih saboraca, drugova, sapatnika, istomišljenika.
Potkrijepljeno najprije dokumentima, pa fotografijama, izvornim tekstovima sjećanja, kazivanje se nastavlja vrlo suptilnim, gotovo apotekarski preciznim objašnjenjem nekih prelomnih trenutaka u razvoju ovih prostora – s naglaskom na iskušenjima kroz koja su prošli Bosna i Hercegovin i bošnjački narod – u Drugom svjetskom ratu i u decenijama poslije njega. Autor tu paralelno slika likove, događaje, zbivanja, greške i lutanja, ali ne zaboravlja da, zajedno s tim, istakne i svoj antifašistički, patriotski, ljudski objektivan odnos prema onome što je bila cijena, koju su ova zemlja i njen najbrojniji narod vijekovima plaćali, i to nastavili u decenijama poslije Drugog svjetskog rata.
Tu bi se moglo govoriti o tome da je Sarajlićeva knjiga prioritetno istorijska čitanka. I onda kada u prvom planu kazivanja nema akademika Čame, on je prisutan, njegov duh i vrijednost, njegov odnos prema Gradačcu i doprinos Gradačcu – ni na trenutak ne isčezavaju. Jer, doslovno to piše, ništa važno, vrijedno i krupno se u Gradačcu, decenijama poslije Drugog svjetskog rata, nije dešavalo, niti se moglo dogoditi, a da u to ne bude uključen, da doprinos ne da i brigu ne pokaže akademik Edhem Čamo.
Kad se to tako napiše i zapiše, za sva vremena i za beskonačno pamćenje, onda je posve logično očekivati da se autor knjige i kritički osvrne na neke događaje, neke političke etape razvoja, konkretne odluke, a i ljude, koji su kumovali zabludama, greškama i šteti, nanesenoj bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini.
Tu Esad Sarajlić, kolokvijalno rečeno, nema pardona ni prema kome, čak i onda kada se radi o elitnim predstavnicima političkog i partijskog vrha Jugoslavije. Vrlo eksplicitno i argumentovano on, recimo, pominje imena Milovana Đilasa, Moše Pijade i Sretena Žujovića, kao prononsirane protivnike ravnopravne pozicije Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj federaciji i, pogotovu, neskrivene, a posve nerazumljive protivnike priznavanja Bošnjaka, ondašnjih Muslimana, za narod, ravnopravan sa ostalima.
Postupno izlažući istorijske, političke i društvene staze i bogaze one države, autor dolazi do devedesetih godina prošlog vijeka. I opet je u ulozi antifašiste i patriote. I opet nema traga uzdržanosti, naprotiv, u kazivanju o nacionalističkoj pomami, o zločinačkim agresorskim namjerama i aktima prema ovoj zemlji i o tome da su velikodržavni apetiti nanovo zaprijetili jednom narodu.
Na taj način, Esad Sarajlić nas, zapravo, konzistentno vodi i dovodi do tačke, na kojoj postaje posve jasno šta je suština i priče koja je tema knjige i njegovog nadahnutog kazivanja o akademiku Edhemu Čami: to je istrajna, uporna, dugovremena, doduše još neokončana borba za ravnopravnost, za progres i demokratski razvoj Bosne i Hercegovine i za ravnopravan, zaslužen i prirodno potreban položaj bošnjačkog naroda.
U nekoj specificiranoj i preciznijoj analizi, mogli bismo kazati da je ova monografija Esada Sarajlića ne samo vrijedan doprinos kulturi pamćenja i borbe protiv pogubnog zaborava, već i manifestacija potrebe i želje da se ono čema zaborav prijeti – spriječi na jedino ispravan, koristan i pravi način, knjigom i zapisivanjem onoga što ostaje u amanet budućim generacijama.
Autor ove knjige je u tome uspio. To postaje nedvojbeno jasno već nakon čitanja samo dijela njenog sadržaja. A još više i još jasnije nam to biva nakon zaklapanja posljednje stranice i uobličavanja konačnog utiska: pročitali smo knjigu, koja je bila potrebna i koja će biti višestruko korisna, naročito mladim ljudima, sadašnjim i budućim generacijama, koje o onome što nam monografija govori – nažalost nigdje, ni na jednom drugom mjestu ne mogu pročitati i saznati tako pregnantno, tako argumentovano i dokumentima potkrijepljeno.
U isto vrijeme, to je knjiga, koja bi mogla postati kao urnek mnogim drugim sredinama, bez obzira na to da li su imali veličine formata jednog Edhema Čame ili ne, jer bi se ovo moglo koristiti kao obrazac po kome se lokalna, i ne samo lokalna, istorija ovjekovječuje u publikacijama, koje će nadživjeti i svoje atore i svoje vrijeme i sve one koji ga čine.
S tim ciljem na umu i baš u toj misiji, Esad Sarajlić je, vjerujem, pronašao motiv koji ga je rukovodio i izvor snage, koja mu je bila potrebna da uradi ovaj veliki, važan i dragocijen posao.
A to je mnogo više od jedne ovoliko dobre i vrijedne knjige, na kojoj još jednom, najiskrenije čestitam autoru i izdavaču i, takođe najiskrenije preporučujem i nama vremešnim, a pogotovo plejadi mladih čitalaca – ne samo u Gradačcu.
Tuzla, 19.9.2019.
