Usmena predanja i neka rijetka sjećanja su najčesći trag porijekla o nečemu ili o nekomu. Prenoseći se od usta do usta, usmene predaje često izgube svoju autentičnost, a sječanja blijede i nestaju. Zato ja pišem i od zaborava pokušavam otrgnuti ono što u predanjima se priča ili još u sječanjima postoji. 
Poseban razlog imam da o kući Muftića pišem, jer ću tako neke drage osobe vječnosti u amanet da ostavim.
Krenimo ovako! Gradačački Muftići potiču od Ahmeda ef. Mulaibrahimovića, zvanog Svirac, a taj nadimak je dobio po tome što je radio u Sviračkoj džamiji. Njegovi potomci su uzeli prezime Muftić po tituli Muftija, koju je imao njihov otac. Jedan od najpoznatijih njegovih potomaka je bio hafiz Ahmed Hilmi ef. Muftić, koji je imao šestero djece. 
Njegov sin Hasib Muftić napravio je kuću o kojoj danas pišemo.Kuća je napravljana 1926. godine i u to vrijeme bila je prava vila okružena sa velikom površinom obradivog zemljišta. U tadašnjoj porodici Muftića u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima živjelo je osmero djece od kojih braća: Asim, Isam, Ismet i Hazim, te setre Hazima, Simka, Mutesima i Masuma. Obzirom da je kasnije u kući ostao samo Asim, gdje je nastavio svoj porodični život, to smo u naslovu ove priče unijeli njegovo ime. Zato, recimo nešto više o Asimu Muftiću i njegovoj porodici. Prije svega pomenimo da se je Asim tri puta ženio i da je prvi brak zasnovao sa Hanumicom Tvicom iz Orašja sa kojom je imao sina Esada i ćerku Mirsadu.
Esad je bio poznati profesor Likovne akademije u Sarajevu, a Mirsada se udala i svoj život nastavila u Tuzli. Iz drugog braka, sa suprugom Senom, Asim je dobio sina Ahmeda, kojeg u Gradačcu mnogi žitelji poznaju pod nadimkom Turčin. Ali, mnogi vjerovatno ne znaju da je Turčin imao i sestru Vasvu koja je sa šest godina, nesretnim slučajem poginula podlijetanjem pod kamion u Tuzli. Iz trećeg braka sa Fikretom Jašarević, Asim nije imao djece.
Ovo je bila kratka priča o kući i porodici Asima Muftića, a sada recimo nešto o ovoj kući kao Školi u Vidi. Naime, poslije Drugog svjetskog rata, uz odgovarajuću naknadu, ova kuća prelazi u opštinsko vlasništvo, a Asim Muftić se preseljava u čarsiju i tu gradi novu porodičnu kuću.
Kuća u Vidi se pretvara u osnovnu školu do četvrtog razreda obrazovanja u čijem se prizemlju adaptiraju dvije učionice, a na spratu stan za učitelja. Škola počinje sa radom 1956. godine, a prvi učitelj je bio Mehmed Kovačević koji je tu radio nekoliko godina.
Poslije njega dolazi Begović Zahida koja ostaje narednih desetak godina, a 1969/70.godine sa radom počinju Agan Kevrić, Fikreta Emić, te bračni par Mina i Razim Mujić.
Obzirom da sam na početku rekao kako „Poseban razlog imam da o kući Muftića pišem, jer ću tako neke drage osobe vječnosti u amanet da ostavim”, sada to i ostvarujem.
Učiteljica Mina Mujić, čije djevojačko prezime je Avdičević, rođena je sestra pisca ove priče. Sa posebnom sjetom ispisujem ove redove, jer teška su sjećanja na 1. august 1973. godine, kad je moja sestra u svojoj 25-oj godini izgubila život u saobraćanoj nesreći. Ali, zahvaljujući tim sjećanjima, ja ih u pisane riječi pretvaram i učiteljicu Minu u okvir vječnosti ugrađujem, a kao sestru u svom srcu do kraja života nosim. Tužan sam i tuga je moja vječna, ali i sretan sam, jer Mina je ovom svijetu u amanet dvije ćerke, Almu i Amelu, poklonila.
