IZVOR VODE HAZNA

0

Malo je gradova u svijetu koji u samom centru jezero imaju, kao što naš Gradačac Haznu ima. O tome bi se pjesme mogle ispjevati i najljepse priče ispričati, ali to ostavljam nekim drugim entuzijastima. Moja namjera je da o izvoru vode tog jezera priču ispričam i po prvi put u javnosti njegove slike objavim. Recimo odmah da riječ Hazna znaši “kasa za novac” ili “riznica blaga” što bi se moglo prevesti i kao “riznica vode”. Po njemu je i jezero dobilo svoje ime i samo po sebi je prava riznica ljepote i ugođaja.. Kako znam za sebe pitao sam se, gdje je izvor Hazne i kako on ozgleda. I konačno, ovog ljeta, odlučio sam ga pronaći i izvući ga iz stotinama godina starog skrovišta, za kojeg su znali samo najbliži mještani.
Raspitivanja o njegovoj mikro lokaciji su urodila plodom i zajedno sa svojim rođakom, Avdom Jašarevićem, krenuli smo napiti se njegove hladne vode, fotografisati ga i objelodaniti njegovo skrovište, te na taj način otrgnuti ga od zaborava. Krenuli smo putem prema Tuzli, jer je trebalo da stignemo do skretanja za Lukavac G., gdje se na desnoj strani puta, neposredno prije tog skretanja, nalazi kuća našeg sugrađanina Skenderović Envera. Ispod njegove kuće postoji slijepi sokak iz kojeg se moglo spustiti u podnožje kotline, čija je druga strana brdovita i obrasla starom šumom. Na našu sreču, u dvorištu smo ugledali i Envera, sa kojim se inače odlično poznajemo, te nam se on ponudio da nas lično odvede do samog izvora. Iz njegovog dvorišta zajedno smo krenuli kroz vočnjak iz kojeg smo izbili na čudnovati proplanak polukružnog oblika. Friško pokošena trava činila ga je još ljepšim i pomalo tajanstvenim. Spuštajući se u podnožje tog brijega slušali smo Enverovu priču o izvoru Hazni i u zanosu njegovog smirenog glasa, ugledali smo bistri potok, od čije bistrine se sunčevi zraci odbijaju. Umjesto očekivane pećine iz koje izvire voda vidjeli smo jedan mali kameni podzid sa ugrađenom željeznom cijevi iz koje teče mlaz bistre vode.
Kao da je primijetio izraz iznenađenja na našim licima, Enver nam odmah skreće pogled na kameni brijeg koji se nalazi dvadesetak metara poviš ove česme. Objašnjava kako je pravi izvor bio ispod tih stijena, ali su mještani odatle vadili kamen, kojeg su koristili za temelje pri izgranjih svojih kuća. I kao da zeli skinuti krivicu sa njih, pokazuje nam rezervoar za vodu, kojeg su ti mještani napravili, kako bi sačuvali izvor i tako ga samo izmjestili na drugu lokaciju. Dok sam fotografisao, primjećujem da je djelovanje ljudske ruke vidljivo samo na izvorištu, dok je sve ostalo netaknuta priroda.
Za čudnovati polukružni brijeg, Enver nam priča, da su se prilikom oranja zemlje, na površinu uvijek izbacivali komadići cigle i da postoji legenda kako je mađarska kraljica tu imala svoj ljetnikovac. U okolnim šumama je lov lovila, a na hladnom izvoru Hazne žeđ tolila. Na njegovu priču treba dodati i nešto što ne pripada legendi, već je zasnovano na historijskim činjenicama. Naime, za vrijeme vladavine Murat kapetana Gradaščevića, napravljen je cjevovod od porculanskih cijevi, sa kojim je voda od izvora Hazne dvučena sve do Gradine. U unutrašnjosti zidina Gradine i sada imaju ostaci bunara koji je služio kao rezervoar za vodu. Postoje priče da je i Sviračka česma napojena sa izvora Hazne, kao i da je bila jedna česma ispod sadašnje Husejnije džamije, koja je takođe bila napojena vodom sa Hazne. Ovdje treba naglasiti da se ne misli na Hadžiefendinu vodu. Bilo, kako bilo, ove fotografije izvora Hazne se prvi put pojavljuju u javnosti, a moja je jedina želja da se ovaj izvor ne zaboravi, jer zahvaljujući njemu, i prelijepo jezero Haznu, imamo.

Tekst napisao, Mirza Avdičević