Pisati o izvorima vode sa područja Gradačca, a ne pomenuti izvor Starčevac, bilo bi isto kao pisati o Gradačcu, a ne pomenuti kulu Husein-kapetana Gradaščevića. Izvor se nalazi u prigradskom dijelu zvanom Rakija, svega nekoliko kilometara udaljen od samog centra grada i do njega je nabolje doći laganom šetnjom. 
Pri tome će te naići na još puno malih izvora koji se ulijevaju u potočić Starčevca, stvarajuć tako malu rječicu Gradašnicu. 
U narodu je uobičajeno da se ovaj izvor naziva “Stačevac”, ali u dosadašnjoj literaturi on se pominje pod imenom Starčevac. Izvor sa vanjske strane izgleda poput jedne prelijepe pećine, koja se dalje pretvara u skoro pravilno oblikovani tunel, dužine dvadesetak metara. Visina tunela omogučava da bi kroz njega, djeca ili omanji ljudi, u pognutom položaju, mogli hodati. 
Inače po priči mog oca, Hasiba Avdičevića, na kraju tunela postoji mali četvrtasti otvor kroz koji se može vidjeti podzemno jezero. Postoji i legenda da su nekada kroz taj otvor prošle dvije do tri patke i da su se vratile tek poslije sedam dana. To bi mogao biti značajan podatak o veličini podzemnog jezera. 
O tome, nažalost možemo samo nagađati, jer na području našeg grada nikada nisu vršena arheološka istraživanja.
A da je voda Starčevca bila pitka i kvalitetna najbolje nam govori podatak da je još za vrijeme vladavine Gradaščevića postavljen cjevovod sa kojim je voda, na principu visinskih razlika, dovedena do samog centra grada. 
Cijevi su napravljene od dubljenog borovog drveta čiji sastavi su bili spojeni limenim spojnicama i zaliveni goveđim lojem. Nalazi pojedinih segmenata tih cijevi su, sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, čuvani u muzejskoj zbirci Zavičajnog muzeja u Gradačcu. Nisam siguran da li još uvijek postoje. Moram napomenuti da ne postoje pismeni tragovi o vremenu gradnje ovog vodovoda, ali nema sumnje da je to bilo za vrijeme Murat-kapetana, kojeg je naslijedio poznatiji brat Husein -kapetan Gradaščević. 
Završavajući priču o ovom izvoru, ne mogu, a da ne pomenem, jedinu preostalu vodenicu koja je nekada mljela pšenicu na potoku Starčevca. Nažalost, kao i mnoge druge znamenitosti našeg grada i ova vodenica umire. Baš kao u Šantičevoj pjesmi, umro stari pjesnik, umrla je Emina. Mi sa sjetom možemo reči: Umro Ibrahim Pamuković, vodeničar vrijedni, umrla je i 200 godina, vodenica stara.
Tekst napisao, Mirza Avdičević