Nastanak i razvoj Gimnazije u Gradačcu
Niža realna gimnazija u Gradačcu
Preteča Gradačačke gimnazije bila je Niža realna gimnazija (GIMNAZIJA, pr. grč. ^(u;AV&6vov: vježbalište), naziv za općeobrazovnu školu drugog stupnja. Porijeklom i imenom povezan s gimnazijem, naziv g. spominje se uz prve univerzitetu Italiji i Francuskoj (XIII/XIV st.), pored naziva studium generale, universitas i – u doba humanizma – academia. Od XVI st. počele su se gimnazijom nazivati i lat. škole s višim nastavnim planom. God. 1503. pavlini su u Lepoglavi osnovali prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj. Općenito se, međutim, smatralo da je tek škola osnovana u Nürnbergu 1526. prva nazvana gimnazijom. U XVII st. u Njemačkoj se gimnazijom nazivala vrsta srednje škole koja je imala karakter univerziteta. Iz raznih latinskih (katedralnih, samostanskih, gradskih i dr.) škola nastale su u zap. Evropi gimnazije humanista, a potkraj XVIII st. naziv g. dobiva općenitiji karakter. Odredbom pruske vlade od 1812. gimnazijama se proglašavaju one škole koje pripremaju učenike za univerzitet. Tu odluku prihvatile su i druge njem. zemlje, zatim Austrija i Rusija. Pored naziva g. održali su se hist. nazivi kao npr. lycée (licej) i college u Francuskoj, odn. liceo (pored ginnasio) u Italiji, public school i grammar school u Engleskoj, athenée u Belgiji te high school u SAD. – Pod utjecajem neohumanističkih ideja stvoren je tip humanističke gimnazije koja je ubrzo postala privilegirana općeobrazovna ustanova s pretežno klasično-humanističkom naobrazbom. Taj se tip gimnazije, mijenjajući s vremenom svoju osnovnu strukturu, održao kao klasična gimnazija u mnogim zemljama pa tako, s nekim specifičnim obilježjima, i u nas. Pored nje je već potkraj XIX st., zbog novih društveno-ekon. potreba i tehn, razvoja, nastala realna gimnazija, koje nastavni plan, za razliku od klasične, obuhvaća više realnih tj. prirodoznanstvenih predmeta, živih jezika i crtanje. – U prvoj polovici 70-ih godina XIX vijeka započeo je u svijetu i u nas proces radikalne reforme srednjoškolskog obrazovanja, uključujući i gimnazijsko. U reformi se ide za stvaranjem jedinstvene srednje škole, tzv. integrirane, sveobuhvatne srednje škole. Bitno obilježje opće srednje škole, koja se ponegdje naziva i gimnazijom, kao npr. u Švedskoj, jest osiguravanje zajedničkih odgojno-obrazovnih osnova u koje su integrirani politehnički i radni odgoj i obrazovanje, te blago usmjerenje u kasnijim godinama srednjoškolskog obrazovanja. Jedinstvena srednja škola imala bi – po ovim zamislima – svakom pojedincu osigurati kako neposredno uključivanje u rad, tako i nastavak studija. Time bi se djelomice dokinuo dualizam koji je stoljećima postojao na drugom stupnju školskog sistema, dvojnost između škola koje su školovale za zanimanja i onih koje su osiguravale nastavak obrazovanja na višoj razini. (Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda I-IV str. 2631)
Gimnazija u Gradačcu, je počela je sa radom 1945. godine, odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata. Godine 1951. otvara se puna Državna realna gimnazija kao srednja škola. Tome je doprinijela, pored Niže realne gimnazije i Građanska škola trgovačkog smjera u Gradačcu, koja je osnovana za vrijeme prve Jugoslavije, između dva svjetska rata, tačnije 1923. godine, a radila je sve do 1943. godine. Puna gimnazija kao srednja škola formirana je kao samostalna škola, koja do tada nije postojala u Gradačcu. Za njeno osnivanje i početak rada, kao osnova bili su propisi NRBiH i ona je kao takva morala biti verificirana od strane republičkih organa za prosvjetu.
Školske 1950/1951. na gradačačkom području nisu postojale osmogodišnje škole. Zbog toga je bilo nužno da se otvori puna Državna realna gimnazija sa 8 razreda. Prema tome da do toga nije došlo, dospjele generacije za srednje škole bilo bi potrebno rješavati upisom djece u gimnaziju kao srednju školu u nekim drugim mjestima u BiH ili drugim republikama.
Međutim, iz punih osmogodišnjih škola, odnosno nižih realnih gimnazija regrutovani su budući gimnazijalci. Do 1950. godine postojala je obaveza samo četverorazrednog osnovnog obrazovanja, bez obzira što je Zakon o obaveznom osmogodišnjem školovanju donesen 1947. godine. Da bi se taj zakon realizirao nije bilo dovoljno kako materijalnih, tako i kadrovskih uvjeta. Godine 1950. donesena je u BiH Odluka o obaveznom osmogodišnjem školovanju, nakon čega će biti ubrzan proces otvaranja osmogodišnjih škola. Međutim, u Gradačcu zahvaljujući postojanju Niže realne gimnazije, stvoreni su uslovi za početak rada Gimnazije kao srednje škole. Ukidanjem Niže realne gimnazije u Gradačcu nastala je i prva Osmogodišnja škola, što će se dogoditi krajem 1957. godine.
Nukleus Gradačačke gimnazije počinje još u periodu Austro-Ugarske. Naime, krajem 1913. godine Gradsko poglavarstvo Gradačca je uputilo molbu Bosanskom saboru za otvaranje trgovačke škole, ali pošto je 1914./1915. godine buknuo Prvi svjetski rat, ova ideja nije mogla biti realizirana. Međutim, tokom 1920. godine otvorena je Trgovačka škola u Gradačcu. Očito je Gradsko poglavarstvo u Gradačcu bilo uporno da se ova škola otvori i u tome je istrajalo. Nakon dvije godine rada Trgovačka škola će 1923. godine prerasti u Građansku školu trgovačkog smjera i kao takva radit će sve do 1943. godine. Interesantno je da je do 1939. godine Građansku školu u Gradačcu završilo 65 đaka.
Niža realna gimnazija u Gradačcu počela je sa radom 1945. godine. Školovanje u toj školi traje 3 godine sa završnim ispitom – malom maturom. U nju su se upisivali učenici sa završenih 4 razreda osnovne škole.
Prva generacija koja je upisala četvrti razred. Gimnazije (1950./1951), prethodno je završila Nižu realnu gimnaziju sa 3 razreda. sa malom maturom. Obilježavanje razreda i jedne i druge gimnazije kao jedinstvene obrazovne ustanove u početku je bilo 3 + 5 razreda, odnosno od prvog do osmog razreda. Prva generacija upisala je prvi razred Niže realne gimnazije školske 1947./1948. godine, a završila osmi razred, kako smo vidjeli 1954./55. godine. Prestankom rada Niže gimnazije, njeno mjesto zauzimaju osmogodišnje škole, a sa završenom osmogodišnjom školom, ti đaci su se mogli upisati u prvi razred gimnazije, kao srednje škole. Tako su ugašene niže realne gimnazije 1957. godine.
Gornju konstataciju najbolje vidimo na primjeru sedme generacije gimnazijalaca Gradačca, koji su se upisali u prvi razred Državne realne gimnazije Gradačac školske 1952./53. godine, treći razred sa malom maturom su polagali 1954./55. godine, a četvrti, peti i šesti razred završili su od školske 1955./56. godine do školske 1957./58. godine. Ova generacija u školskoj 1958./59. godini završava treći razred Gimnazije kao srednje škole i četvrti razred sa maturom završavaju školske 1959./60. godine.
Trgovačka škola Gradačac koja je radila od 1920. do 1922 godine, zatim Građanska škola trgovačkog smjera Gradačac, koja je radila od 1923. do 1943. godine, zatim Državna niža realna gimnazija Gradačac, koja je radila od 1945. do 1957. godine, svoju djelatnost su obavljale u zgradi na Varoši, niže sadašnje pijace u blizini katoličke crkve. U toj je zgradi nakon iseljenja škole izvjesno vrijeme bio smješten Internat Gradačac. Nakon toga Općina formira Zanatsko preduzeće „Kula“ Gradačac, koje će koristiti te prostorije sve do njihovog rušenja. Gimnnazija u Gradačcu od 1958. godine nosi naziv Državna realna gimnazija „Hasan Kikić“ Gradačac.
Ustvari od kraja školske 1949./50. godine Državna niža realna gimnazija u Gradačcu je u sastavu Državne realne gimnazije koja traje 8 godina, a otvorena sa školskom 1950./51. godinom. Za Gradačac je to bilo od izuzetnog značja, jer tako transformirana gimnazija značila je osiguranje kontinuiteta nastavka školovanja. Taj događaj ima historijski značaj za Gradačac i okolne općine, kao i za BiH.
Godine 1956. vrši se proširenje zgrade na Gradini za potrebe Gimnazije. U tome učestvuju Omladinske radne brigade iz Gradačca.
U drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća, stalno se povećavao broj djece koja su završavala Nižu realnu gimnaziju, odnosno osmogodišnju školu. Narasla je potreba za većim prostorom u Gradačačkoj gimnaziji. Lokalne vlasti došle su na ideju da rješenje u proširenju prostora za povećani broj učenika potraže u podizanju još jednog sprata na objektu na Gradini. Ta ideja je realizirana 1956. godine. Podignut je još jedan sprat, čime se učionički prostor povećao za preko 30 %. Sreski narodni odbor i Općina Gradačac nisu imali dovoljno sredstava, pa se došlo na ideju da se za sve fizičke poslove na dogradnji škole angažira omladina, u prvom redu gimnazijalci, a i drugi. Formirane su ORB, (omladinske radne brigade) koje će uz stručnu pomoć Građevinskog preduzeća „Bosna“ izvesti te radove, pod nadzorom Midhata Ljubovića, tadašnjeg direktora preduzeća
U to vrijeme izvođeni su radovi na izgradnji i uređenju površina sadašnjeg parka ispred sjedišta Općine Gradačac. Omladina je bila nagažirana i na tim radovima. Po sjećanju Sejne Mehmedovića u toj brigadi radili su Nadir Bahić, Sofka Ramić, Hajra Idrizović, Lejla Ibrić, Raza Čajić koja je bila kuharica i jedan broj djevojaka iz Dječijeg doma „Melća“ Gradačac.
Na rekonstrukciji Gimnazije radilo se u ljetnim mjesecima 1956. godine. Prva brigada radila je u julu mjesecu, a komandant te brigade bio je Mitrović Đorđe, tada učenik Gimnazije. U smjeni je bilo 40 do 50 brigadira, koji su bili smješteni na Gradini, iako taj prostor nije bio uređen. Bio je postavljan krov na Kulu, ali sobe su bile još uvijek oštećene od ratnih posljedica. Napravljena je improvizacija u sobama za spavanje sa slamom i dekama. U toj brigadi su bili između ostalih: Mustafa Imamović, Zagorka Smiljić, Enver E.Sarajlić, Stjepan Šiber, Ivo Čerkez i drugi.
U drugoj brigadi koja je radila u avgustu mjesecu, komandant brigade bio je Ivo Kristić, tada đak Gimnazije, zatim učenici: Beširović Fadil, Mehmedović Sejno, Alija Džaferović koji je bio ekonom, Ibrahim Sarajlić učenik Gimnazije i drugi. Najveće učešće uzeli su omladinci i omladinke iz Đačkog internata u Gradačcu. Skela za pristup izgradnji novog sprata napravljena je sa jugozapadne strane objekta, jer se tu teren uzdiže, pa je bilo lakše podizati materijal. Već te školske godine Gimnazija je dobila nove učionice, koje su od jeseni 1956. godine počele da se koriste.
Iz knjige: Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995., autora EsadaSarajlića, u izdanju Bošnjačke zajednice „Preporod“ Gradačac, 2011. godine, str. 54-63.
Autor: Easad Sarajlić
(NASTAVAK SLIJEDI)
