Husein-kapetan (rad A.Tipure)
Pokret za samostalnost Bosne i Hercegovine, pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića, je neosporno, tema od značaja za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga ćemo i ovdje iznijeti one osnovne podatke, koje je nužno naznačiti za ovaj Pokret iz dva razloga: prvo, što se vođa Pokreta rodio i živio u Gradačcu, i drugo što je veliki broj vojnika koji su činili oružanu silu tog Pokreta poticao iz Gradačca i njegove okoline, kako iz reda Bošnjaka – muslimana, tako i kršćana. Brojni su autori obrađivali ovu historijsku temu. H. Kreševljaković i D. Pavlović su objavili dvije vrijedne monografije o tome, a Ivić je objavio više vrijednih članaka.
U novije vrijeme (1996.) Ahmed S. Aličić objavio je izuzetno vrijedno i obimno djelo: Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Međutim, to nipošto ne znači da je ova, za Bošnjake izuzetno značajna historijska tema, time iscrpljena, pogotovu iz razloga što tom Pokretu historijska nauka nije dala ono mjesto koje zaslužuje u prošlosti Bosne i Hercegovine. Naime, tek devedesetih godina prošlog stoljeća počinje realna valorizacija tog Pokreta, izuzetno značajnog kako za Bošnjake, tako i za druge narode u Bosni i Hercegovini.
Mnogi su historičari, neosnovano i bez realne historijske podloge, omalovažavali taj Pokret, dajući mu ocjenu, da je po svom karakteru i suštini bio negativan i samim time i nazadan.
I zaista, cijelih 160 godina od nastanka i tragičnog završetka Pokreta, mnogi su se historičari trudili da dokažu da je taj Pokret bio u osnovi borba za očuvanje feudalnih privilegija begovata u Bosni i Hercegovini i konzerviranje jednog historijskog stanja društvenih odnosa toga vremena, te uperen protiv reformi u propadajućem Osmanskom carstvu.
Međutim, ako pogledamo šta se zbivalo na evropskoj političkoj sceni kod drugih naroda na Balkanu, onda će nam biti jasnije kako je taj Pokret nastao i koliki je njegov značaj za Bosnu i Hercegovinu i narode koji žive u njoj, a u okviru Osmanskog carstva, koje je bilo na izdisaju. Cilj Pokreta nije bio nikako spašavanje Osmanske države, nego samostalnost Bosne i Hercegovine i očuvanje njenih vjekovnih teritorija.
U Bosni su trajale mnoge bune i nemiri kroz čitav osmanski period. Međutim,jedino je Pokret Husein-kaptana Gradaščevića bio onaj značajni historijski događaj, koji je okupio cijeli Bosanski ejalet. Istina, i boj kod Banjaluke 1737. godine, digao je sve Bošnjake zbog odbrane Bosne. Ni jedan drugi događaj nije imao takvu sveobuhvatnost, kao što je to Pokret Husein-kapetana Gradaščevića 1831./32. godine, pa je utoliko veća šteta što on nije uspio polučiti bolje rezultate za bosanski narod, odnosno ostvariti postavljene ciljeve.
M. Filipović smatra da su se Bošnjaci u vrijeme Husein-kapetana našli u dilemi, da se odreknu svoga vlastitog identiteta, ili da se odluče na vlastiti put koji je potpuno neizvjestan, na put borbe za zemlju Bosnu i njen kontinuitet, na bazi vlastite tradicije, jezika i ciljeva koje su odredili. Bili su svjesni da će izgubiti sve ako dođe do pobjede Osmanlija. Bošnjaci žele tim pokretom da ograniče uticaj osmanske uprave na sudbinu Bosne pa time i Bošnjaka i to ne samo muslimana nego i svih Bosanaca pripadanika pravoslavne i katoličke vjere kao i drugih. Oni su to morali učiniti, jer se pred njihovim očima odvijao proces propadanja Osmanske države. Bošnjaci su već od polovine 17. stoljeća i kroz čitavo 18. stoljeće mogli vidjeti kako Osmanska država nezaustavljivo propada.
Razlozi, zašto je baš Husein-kapetan bio imenovan za vođu Pokreta za samostalnost Bosne i Hercegovine su višestruki. Jedan od važnih razloga, što su i njegovi prethodnici, a naročito Murat-kapetan smatrali, da se sa Osmanlijama jednog dana mora raščistiti pitanje položaja BiH u sastavu Osmanske države.
Husein-kapetan je imao čvrste razloge da stane na čelo Pokreta, prije svega u činjenici, da se Osmansko carstvo raspada, kao ogromni državni, dotrajali, feudalni sistem, te da narodi u njegovom sastavu vode borbu za svoju samostalnost. Taj proces se uveliko odvijao u Srbiji, u Grčkoj, u Makedoniji, u Bugarskoj i Albaniji i nizu drugih zemalja. To se nije moglo zaustaviti, što su mogli da znaju i manje pametni i obrazovani ljudi od Husein-kapetana, koji je usput rečeno pomno pratio zbivanja na evropskoj sceni i preko zapadne štampe, koju mu je obezbjeđivao fra Ilija Starčević, bio u toku šta se sve događa na političkoj sceni Evrope i Svijeta. Prema tome, i Bosna i Hercegovina nije mogla opstati kao izolovano Osmansko ostrvo, jer su na nju bacali oko mnogi susjedi, naročito Srbija, Austrija pa i Hrvatska koja je u okviru – Ugarske, koja je i sama, kao veliko višestoljetno carstvo bila u procesu polaganog nestajanja. Pogubljenje Murat-kapetana sa još jednim brojem bosanskih prvaka, bio je takođe težak udarac za mladog Huseina, koji će 1821. godine doći na čelo Gradačačke kapetanije, umjesto tragično pogubljenog brata Murat-kapetana. Taj gubitak je i kod njega izazvao užasan revolt prema Osmanlijama. Dalji važan razlog, da stane na čelo Pokreta je u tome, što je Husein-kapetan bio sigurno najbogatiji od bosanskih velikaša, pa je u materijalnom smislu bio manje ovisan od Osmanlija. Njegovo bogatsvo je bilo i dio materijalne podloge za finansiranje Pokreta.
Husein – kapetan je, pored toga, imao i najveći ugled u BiH kod ostalih prvaka, kako kod Bošnjačkog tako i kod drugih naroda u BiH. Njega su posebno cijenile Sarajlije, jer je „on bio taj koji je kod Abdul Rahman-paše isposlovao amnestiju za pobunjene Sarajlije“.Na temelju zbivanja u pokrajinama – (provincijama), koje su bile u okruženju BiH, a u sastavu Osmanskog carstva, koje je neumitno slabilo i propadalo, Husein-kapetan je osjećao vrijeme i promjene koje dolaze, pa se otuda u njemu razvila dalekosežna zamisao o promjeni položaja BiH. To se najbolje vidi iz samih programskih ciljeva samog Pokreta koji će prethodno biti razmotreni i usvojeni od svih ostalih prvaka, prije otpočinjanja same oružane borbe.
Husein-kapetan, kako smo rekli, ostvarivao je prisne kontakte i sa fra Ilijom Starčevićem, o čemu su ostali pisani tragovi. On je imao jedan tajni razgovor 23. oktobra 1827. godine sa Starčevićem, što nam govori, da je fra Ilija igrao određenu ulogu u političkom životu i aktivnosti Husein-kapetana. Starčević to potvrđuje svojim izvještajima koje upućuje biskupu Miletiću. On navodi da je imao susret sa još četiri župnika kod Husein-kapetana, te da ih je on vrlo dobro primio. Na povratku u Tolisu, Stračevića su sustigli kapetanovi ljudi, te ga zamoliše da se vrati na nastavak razgovora, ali lično između Huseina i njega. Starčević je to prihvatio, te iznosi kako je taj razgovor tekao. „S vrlo strogim riječima, nagovori me da mu se primaknem i pred njim sjednem. Sad mi obeća potpunu vjernost i zada riječ da će sve što bude od mene čuo, kao najveću tajnu čuvati. Iza toga mi stavljaše razna pitanja od jajeta do jabuke osobito o novinama, što ih primam i koje takođe hoće da ima, te o svemu što za njegove devet mjesečne otsutnosti dogodilo. Kapetan hoće da mu opet kroz mjesec dana dođem i to s novinama i sa svim što od mene bude tražio“. Iz ovoga vidimo, kakav je bio profil političara Husein-kapetana. On je pratio situaciju u Osmanskom carstvu, ali i u Evropi, što najbolje svjedoče gore navedene zabilješke Starčevića. Husein se pripremao za vođu Pokreta, a znao je da bez pouzdanih informacija, teško može uspješno voditi ozbiljne dužnosti.
Kako je već poznato, zbog nepovoljnog položaja Bosne u Osmanskom carstvu, te promjene položaja drugih pokrajina u okruženju Bosne, priznavanja autonomije i određenog stepena samostalnosti pojedinim pokrajinama, bosanski prvaci bili su nezadovoljni, pa su preko Husein-kapetana Gradaščevića, reagirali održavanjem sastanka u Tuzli, u januaru 1831. godine. Na tom sastanku izabran je bosanski vođa Pokreta za autonomiju BiH.
Dakle, Husein-kapetan, je krajem januara i početkom februara 1831. godine izabran za vođu Pokreta protiv Osmanlija, na sastanku koji je održan u Tuzli. Kreševljaković smatra, da na tom sastanku dadoše podršku Husein-kapetanu, te ga izabraše za svoga vođu. Međutim, nisu svi na tom skupu bili jedinstveni. Bosna je bila uz Husein-kapetana Gradaščevića, a Hercegovina protiv. Do razilaženja je došlo zbog ličnih razmirica, što će nanijeti velike štete Pokretu za samostalnost BiH. Međutim, A. S. Aličić smatra da nije tačno da je cijela Hercegovina bila protiv, nego samo određeni pojedinci, kao što su Rizvanbegović i Čengić.
Prilikom njegovog izbora, utvrđeni su ciljevi Pokreta i zahtjevi prema Porti. Sažeto, to se može izraziti u slijedećem:
Prvi zahtjev, da se opozovu privilegije kneževini Srbiji, treba posmatrati kao neslaganje da se komada teritorija BiH i odgovor na neiskrenu i dvoličnu politiku Miloša Obrenovića, koji se veoma loše ponio prema Pokretu za samostalnost BiH. Tada je postojao spor između Srbije i BiH, radi ustupanja Srbiji nahija Jadra, Rađevine i Starog Vlaha. Dakle, nije se radilo o tome, da Srbija ima ili nema pravo na samostalnost, nego o tome da privilegije Srbiji ne mogu ići na štetu BiH. Miloša Obrenovića, zbog njegovog negativnog odnosa prema Pokretu za autonomiju BiH, osudio je i Svetozar Marković, ističući da je Obrenović osuđivao taj pokret, gajeći potajne planove da prigrabi BiH. Marković ističe da je „U to vreme u Turskoj bila buna za bunom u raznim provincijama. Ništa za Srbiju nije bilo korisnije nego da se Turska u Evropi pocepa na nekoliko državica, kao što su hteli Ali-paša u Janjini, Husein-kapetna u Bosni – sve suvremenici Miloševi. Ali srpska politika ne samo da nije išla na ruku ovim buntovnicima, već sasvim naprotiv knez Miloš pomagao je savetima i novcem da se ove bune uguše“. Dakle, radilo se o pretenzijama na bosansku teritoriju od strane Srbije, čije aspiracije nikada nisu bile ugašene, ali koje nikada nisu mogle biti ostvarene, za što je najbolji primjer dao Husein-kapetan Gradaščević i Bosanci i Hercegovci svojim učešćem u odbrani BiH.
Turska je pod pritiskom Rusije i drugih velikih sila dala saglasnost da se Srbiji priključe tri nahije do tada u sastavu BiH. Za Srbiju je to bio veliki dobitak. Mnogi su tada smatrali da je ustanak u BiH iz 1831. godine „bio po Srbe svečani događaj, negoli zadobijanje bitke, jer bez i jedne puške donese im prirodne granice koje su željeli imati prema Bosni“.
U programu Pokreta za autonomiju i samostalnost BiH ušla je i jedna odredba, kojom se zahtijeva da se opozove uvođenje nove vojske. Inače Bošnjaci su se dugo borili protiv reformi u turskoj vojsci. To, da li će se obući nizamsko odijelo ili ne, nije bio suštinski razlog otpora. Bošnjaci se nisu borili protiv tih promjena što su bili nazadni ili zaostali, kako neki žele da prikažu, nego je taj otpor dolazio otuda, što te reforme zadiru u nacionalne interese Bosanaca i njihovih stremljenja na samostalnost BiH. Pokret Husein-kapetana bio je usmjeren na to, da Bosanci mogu biti angažirani kao vojnici samo u odbrani Bosne, a ne da ginu na ratištima Osmnskog carstva, na raznim i veoma udaljenim frontovima. Bosanska vojska ne bi išla iz Bosne, za razliku od nizama, koji mogu biti angažirani na bilo kom ratištu. Dotadašnja janjičarska vojska odgovarala je Bošnjacima, jer su u njoj lokalne vojne snage zauzimale veoma značajno mjesto.
Pečat Husein-kapetana
Ukidanjem kapetanija, 1835.godine, koje su bile specifičnost Bosne, dovela je i do drugih nepovoljnih procesa, kao što je nagli priliv turskog stanovništva, a na štetu domaćeg elementa.
To se pokazalo kasnije, prilikom represalija u Bosni snaga Omer–paše Latasa, o čemu Nedić kaže: „da je borba protiv reformi borba za nezavisnost i domaću vladavanu u Bosni. Bošnjaci su izgubili pravo, tako da im vlada neda u ruke zapovjedništvo i većih i manjih okružja (mutesarifluka i kajmakamluka) izuzev ponegdje, a dovode se zapovjednici iz Azije Carigrada, Rumelije..“
Na kraju centralizacija aparata povećava eksploataciju, obaveze seljaka postale su mnogo veće. Zahtjev da se opozove uvođenje nove vojske, u neposrednoj je vezi i sa drugim težnjama, koje je Pokret istakao, kao što je ukidanje carskog namjesništva, uvođenje republikanskog uređenja, te izbor državnog šefa potpuno samostalno, što u osnovi znači priznanje državnog suvereniteta BiH.
Nakon izbora Husein-kapetana u Tuzli, ističemo pregled događaja koji je uslijedio:
- dolazi do obračuna sa bosanskim vezirom Ali Namik-pašom. Husein-kapetan potukao je njegove snage u Travniku, a poslije toga kreće na glavnu tursku vojsku, koju ispred sultana predvodi Mehmed Rašid-paša, kao veliki vezir,
- njega je Husein-kapetan sa svojom vojskom u mjesecu julu 1831. godine pobijedio na Kosovu Polju. Neki historičari tvrde da Husein nije znao da iskoristi taj uspjeh. Međutim, prije bi se moglo reći da im brojne okolnosti nisu išle na ruku. Srbiji nije odgovarala samostalnost Bosne, a ni Hrvatskoj koja je bila u sastavu Ugarske,
- međutim najveći neprijatelj Pokreta bilo je nejedinstvo u samoj BiH, koje joj je nanijelo veliku štetu.
Husein se u oktobru 1831. godine sa svojom vojskom vratio u Sarajevo. Na prijedlog Mujage Zlatarevića dat mu je naslov paše, a zatim je izabran za bosanskog vezira. Nedugo iza toga on se seli u Travnik u kome sporazumno sa izabranim vijećem upravlja Bosnom i Hercegovinom.
Osmanlije nisu priznale izbor Huseina za bosanskog vezira, iako je, dok je boravio na Kosovu, za to dobio obećanja od velikog vezira. Naprotiv, oni ga proglašavaju odmetnikom. Na položaj vezira Porta imenuje Kara Mahmud-pašu. Taj paša krenuo je na Bosnu sa vojskom tek krajem maja 1832. porazivši bosansku odbranu na čelu sa Huseinom kod Sarajeva. Borbe su se vodile na Palama i na Bakijama kod Sarajeva.
Nakon poraza Husein-kapetan prelazi granicu prema Austriji u Slavonski Brod. Tu boravi od 18. juna do 4. jula 1832. godine. Po zahtjevu austrijskih vlasti prebačen je u Osijek u kome boravi do 4. oktobra iste godine. Njegov boravak u Austriji stvarao je diplomatske trzavice između Austrije i Turske, pa Husein morade napustiti austrijsku teritoriju i preko Beograda otputovati u Stambol. Osmanlije su željele da ga odlikuju i da mu daju nove odgovorne dužnosti u redovnoj reformisanoj vojsci, što je on odbio.
Nakon toga Turci su odlučili da ga prognaju, ali Husein je iznenada umro u Stambolu 17.08.1834. godine. Vjeruje se da nije umro prirodnom smrću, nego da je otrovan od strane turskih vlasti. M. Hadžijahić zaključuje: „Taj ustanak je naša građanska historiografija smatrala reakcionarnim, ne uočavajući da se iza ustanka stajale snage koje su u drugim razvijenim sredinama dovele do stvaranja nacionalnih država. Makar je Husein bio feudalac, njega nisu na poprište izbacili feudalci, koji su ga samo jednim dijelom, i samo jedno kraće vrijeme pomagali. Ovako gledanje na Pokret nije doduše ni danas općenito usvojeno, ali istraživanja, koja će valjati nastaviti, neminovno će pokazati, da ni raniji historičari nisu bili u pravu“.
Ovakvim ocjenama Pokreta, u vrijeme šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je aktuelna vladavina u komunističkoj Jugoslaviji strogo vodila računa o tome da Bošnjaci prije budu asimilirani od strane Srba i Hrvata, nego da budu priznati kao nacija, M.Hažijahić spada u red onih hrabrih historičara, koji je smogao snage da ukaže na veliku historijski značaj Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića za BiH i njene narode. Istina, zbog svojih, na historijskim činjenicama zasnovanim stavovima o tom Pokretu, monografija o Gradačcu nije mogla ugledati svjetlo dana u posljednji 50 godina. Vrijeme sve više pokazuje, da je taj Pokret u svojoj suštini bio nacionalno oslobodilački, kao i svih onih drugih danas samostalnih naroda i država, koje su se u to isto vrijeme izvlačile ispod osmanske vladavine. Ali u Bosni i Hercegovini su i tada, u vrijeme Husein-kapetana djelovale snage kojima samostalna BiH nije bila prihvatljiva, što će naročito period posljednje decenije dvadesetog stoljeća to zorno potvrditi.
Dakle, M. Hadžijahić je i prije 50 godina ispravno sagledao značaj i ulogu Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, i jedan je od onih rijetkih, koji je imao znanja, a prije svega hrabrosti da ovaj Pokret nazove pravim imenom – Pokret za samostalnost BiH i njenih naroda.
Ahmed S. Aličić ističe da su vrlo različiti razlozi zbog kojih je Pokret pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića, od mnogih historičara ocjenjivan kao konzervativan, nazadan i u osnovi antireformski u okviru Osmanske države. Za neke je to samo epizoda u bosanskoj historiji, koja je imala za cilj da bosanski feudalci sačuvaju svoje privilegije. Na veliku žalost, po našem mišljenju, to je velika nepravda za Pokret, koji se ni iz jednog razloga ne može toliko minimizirati i omalovažavati, jer kako smo vidjeli činjenice i historijska građa govore sasvim drugačije. Nikakvo nije čudo što osmanska historiografija Husein-kapetana naziva izdajnikom, buntovnikom i odmetnikom, jer taj Pokret po svojoj sadržini i nije na liniji učvršćivanja ili širenja Osmanske države. Njegova je suština odbrana Bosne i bosanskog naroda i njegove samostalnosti.
Ali žalosna je sljepoća historičara Bošnjaka koji, svjesno ili nesvjesno, nasjedaju na ocjene toga Pokreta iz dnevno političkih i pragmatičnih interesa, kako je recimo zaslužni za bošnjački narod Safvet-beg Bašagić u svojoj „Kratkoj uputi o prošlosti Bosne“ iz 1900. godine ocjenjuje negativno, ili zaslužni i cijenjeni Hamdija Kreševljaković, čija su djela dala značajan doprinos bosanskoj historiji, da je taj Pokret negativan i da je imao cilj očuvanje interesa feudalne klase. Historijska nauka će neosporno staviti sve na svoje mjesto. Razumije se, potrebno je vrijeme. Za Bošnjake to vrijeme je došlo.
O Pokretu se relativno malo pisalo. Istina, u zadnje vrijeme, nastala su značajna djela koja ovaj Pokret osvjetljavaju na jedan daleko primjereniji način.
Zanimljivo je da je bilo i onih historičara koji su o Pokretu pisali kao o jednom historijskom vremenu, koje ima izuzetan značaj za Bosnu, a Husein-kapetana označavali „kao najvećeg bošnjačkog sina u cjelokupnoj istoriji Bosne pod Osmanlijama“. Da ne povjeruješ, tako piše jedan srpski pisac, koji je u sebi našao ljudske i naučne hrabrosti da o tome velikom događaju iznese ocjene koje mu neosporno pripadaju.
Neosporno, da je najcjelovitiju studiju o ovome Pokretu, napisao Ahmed S. Aličić pod pomenutim naslovom. Ovaj historičar je u završnom dijelu pomenute knjige sažeo karakteristike Pokreta u nekoliko rečenica koje ovdje donosimo:
„Pokret koji je predvodio Husein-kapetan Gradaščević bio je nacionalni pokret za autonomiju i samostalnost Bosne.
Pokret je bio apsolutno napredan, u svim aspektima njegovog ispoljavanja.
Pokret nije bio antireformski.
Pokret je iskazao sve autentične karakteristike, društvenih, ekonomskih i političkih odnosa i stanja u Bosni za vrijeme trajanja osmanske vlasti do pojave Pokreta i u vrijeme trajanja Pokreta.
U Pokretu su došle do izražaja sve rasne, etničke i psihomentalne osobine bošnjačkog naroda, uokvirene zemljom Bosnom i različitošću u odnosu na sve izvan toga.
Religija kao zajednička odrednica vođe Pokreta i sultana protiv kojeg je Pokret proveden, u Pokretu nije imala nikakvog značaja“.
Optužbe upućene Husein-kapetanu od strane Porte da je protivnik reformi u Osmanskoj državi, pa time i u Bosni, nije bio razlog za nastanak Pokreta za samostalnost Bosne, kako su to masovno prihvatili brojni historičari, kako u samoj Bosni tako i u njenom okruženju. To je, ustvari, bio izgovor za napad na svakog onog ko se u to vrijeme usprotivio Sultanu i njegovoj samovolji. Osmanska država vapila je neosporno za reformama, ali onim temeljitim koje bi dovele do savremenog društveno-ekonomskog razvoja. Jer, Evropa je odmicala u savremenom razvoju u odnosu na Osmansku državu. Optužbe protiv Husein-kapetana kao kočničara tih reformi su neozbiljne. Bosna je željela reformu, na putu za svoju autonomiju i samostalnost, kao i brojne druge pokrajine Osmanske države, o kojima je bilo riječi.
U dodvoravanju propalom Osmanskom carstvu, mnogi naši historičari, krajem 19. i početkom 20. stoljeća nisu htjeli ili smjeli da vide u Pokretu Husein-kapetana Gradaščevića buđenje bošnjačkog naroda iz vjekovnog drijemeža i njegovu odlučnost, da kao i drugi balkanski narodi, dođu do svoje slobode. A to je bila temeljna okosnica te borbe.
O tome ko je u Bosni imao autonomnu vlast vrlo utemeljeno piše Aličić: „Prilikom organizacije autonomne vlasti u Bosni, ta se vlast gotovo ravnomjerno dijeli među vodećim strukturama, kapetana, zaima (begova), krajiških aga, gradskih slojeva, i uleme. Razumljivo mi ne potenciramo seoske predtsavnike u vlasti, i ako je i njih bilo. Oni u to doba i nisu mogli biti, jer treba naglasiti da prosvjećenost i obrazovanost toga dijela stanovništva i njegova ekonomska moć bila na niskoj razini“.
Osnovicu Pokreta činio je bošnjački narod kao cjelina. Ta ideja nije nastala ni od strane Turaka, niti Srba ili Hrvata, nego isključivo u bosanskim masama, koje predvode bosanski prvaci. Osjećaj Bošnjaka o njihovoj pripadnosti Osmanskoj državi, manifestirao se više kao odnos, prema Austriji i Ugarskoj. Prema tome bošnjački narod, kojeg su činili pripadnici islama, pravoslavlja, i katoličanstva, činio je osnovu Pokreta. Ne može se prihvatiti teza da je baza Pokreta samo jedan narod, koji se „digao na ustanak da sačuva svoju vjeru od prvog i jedinog zaštitnika njegove vjere – halife i sultana, tj. da Pokret vode i da se bore samo oni koji su islamske vjere“.
Zemljom u Bosni raspolagao je sultan, pa se iz toga izvodi zaključak da je zemlja državna. To je bilo suprotno normalnom zakonodavstvu, a čak se kosilo i odstupale od šerijata onoliko, koliko je to potreba sultana. Bosanski seljak nije bio sa šerijatskim pravom. Ali, Osmanlije su slobodan, zavisio je od feudalca. Ali od trenutka kada je seljak dobio tapiju nad zemljom, on stiče neograničeno pravo korištenja. On zna svoje porezne obaveze, te ih izvršava godišnje u naturi ili novcu.
Pored seljaka postoji i vojnički sloj ili klasa. Njihov zadatak je odbrana države, pa i njeno širenje, zatim održavanje unutrašnjeg mira, kao i ubiranje poreza. Iz tih redova regrutuju se i vojna pa i civilna vlast.
Feudalni sistem u Bosni zasniva se na baštinama, koji prelazi u timarski sistem. Baštine su u stvari čift ili čiftlik. One se dalje dijele na rajinske i vlaške baštine, a jedan njihov dio čine vojničke baštine.
U vrijeme pokreta za autonomiju i samostalnost Bosne „Bošnjaci su bili svjesni i da su Bošnjaci i da je zemlja Bosna njihova zemlja i da imaju povijest i kulturu i da ih ima i ove i one vjere i da im je sultan neprijatelj isto kao i Miloš, makar on bio i halifa, jer halifa ne smije raditi protiv svojih pristalica. Zato oni čim je zemlja došla u opasnost, čim je taj halifa počeo da krčmi njihovu zemlju i da je daje u ruke nekih kaura, oni se digoše i zaprijetiše da oni ne daju svoju zemlju“. A to znači kada je sultan odlučio da ustupi Srbiji bosanske nahije Jadar, Rađevinu, Sokol i dio Moravice, Bošnjaci su se podigli na ustanak i krenuli na sultana, kako bi odbranili svoju zemlju.
Vodstvo Pokreta uputilo je narodu proglas u kome su jasno naznačeni ciljevi Pokreta. Bošnjaci nisu imali povjerenja u Srbiju. Računali su da bi Srbi mogli iznenada da napadnu Bosnu. Jedan od razloga je i u tome što su Bošnjaci, prije svega, radi ugrožavanja svojih granica pružali i vojnu pomoć sultanu za vrijeme ustanaka koje je vodio Karađorđe, a kasnije Miloš.
Proglas vođa Pokreta glasi:
„Naša zemlja je okružena neprijateljima sa sve četiri strane. Ako ne budemo oprezni i jedinstveni, neprijatelj koji ima svojstvo da laže i vara, može iskoristiti priliku i napasti na našu zemlju. Onima koji vjeruju u jednog Boga nije dozvoljeno da budu neoprezni. I zato se odmah jedna grupa pametnih i uglednih Bošnjaka, koja je u stanju da razlikuje dobro od zla, koja ima sposobnost da stvori jedinstvo cijele zemlje, sastala i dogovorila da se sazove općebosanski sabor, da potvrdi ili odbije naš plan da se povede Pokret. Mi ćemo obavijestiti o tome velikog vezira i namjesnike i, ako oni ne odustanu od predavanja naše zemlje kaurima u ruke, mi ćemo oružjem u ruci poći protiv sultana. Ima mnogo problema o kojima bi se trebalo raspravljati, ali je sada najpreče stvoriti jedinstvo cijelog naroda i suprostaviti se namjerama sultana. Raspravljat će se o ustupanju Srbiji naših teritorija, o vlasti u našoj zemlji i regularnoj vojsci koju sebi misli uvesti sultan“.
Ovaj proglas nedvosmisleno govori o tome šta su primarni ciljevi Pokreta, kao i koji su razlozi za njegov nastanak. Isticati u prvi plan da je Pokret – Pokret feudalaca za očuvanje privilegija, kao i otpor reformama u Osmanskoj državi, ordinarna je laž i nečuvena propaganda protiv Bošnjaka i Bosne. Sultan je bio nepravedan i nemilosrdan prema Bosni. Mahmud II. u to vrijeme bio je na tronu, darežljiv u podjeli svoga carstva, pa je mnogima dao sve što su tražili, među kojima su Rusi, Srbi, Grci, Francizi, Englezi i drugi. Međutim, Bošnjacima nije bio naklonjen. Prolivena je krv desetina hiljada Bošnjaka za samostalnost Bosne, na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem, a Bosna je nakon neuspjeha Pokreta gurnuta u provaliju nepravdi koje joj je nametnuo sultan, a Bošnjaci će od tada biti izloženi nečuvenim progonima i uništavanju punih 170 godina.
Socijalnu osnovu Pokreta čine:
- vojnička klasa iz reda spahija. To su krupni predstavnici te klase, koji su istovremeno vođe Pokreta,
- drugu, još širu osnovicu čine tvrđavske posade, tzv. kapetanska vojska, odnosno to su spahijske snage koje su u službi na temelju odžakluka,
- slijedeću, veoma široku osnovu čini gradsko stanovništvo u koje spadaju trgovci, zanatlije, i gradska sirotinja. U vrijeme Pokreta, janjičara više nije bilo, jer su bili već ukinuti. Oni su dio civilnog stanovništva, koje je radno angažirano i koje živi od svoga rada, oslonac Pokreta čini i tzv. Čaršija, koja daje značajan broj vojnika. To su dobrovoljci iz gradskih slojeva. Oni su bili vrlo angažirani protivnici sultana u Pokretu. Razlog zato su njihovi česti progoni, naročito u prvim decenijama 19. stoljeća. Porta je činila sve, kako bi Bošnjake uništila, odnosno sve one koji su prihvatili ideju o samostalnosti. „Nadmetali su se u tome kako će ih kazniti, sabljom ili novčano, uglavnom da ih unište“.
- najširu socijalnu osnovu Pokreta čini seosko stanovništvo, bez koga se ne bi mogla izvršiti mobilizacija. Te strukture su takođe dobrovoljno angažirane u Pokretu, jer su u najvećoj mjeri osjećale teret vlasti, prije bi se moglo reći bezvlašća od strane sultanovog namjesnika. Zvanično oni su bili opterećeni porezima 10 – 15% na prihod. Reklo bi se da to nije mnogo. Međutim, njihova stvarna davanja bila su znatno iznad toga procenta. Opterećenja su bila takva, da je njihov život postao neizdržljiv. Kršćansko stanovništvo u Pokretu je uzelo znatnog učešća. Prema procjenama, učestvovalo ih je oko 6.000. Podršku u angažiranju dali su četvorica gvardijana, a pravoslavce je angažirao i pozvao u Pokret iako oni nisu bili obavezni da učestvuju. Veliku aktivnost za Pokret ispoljio je i sarajevski Mitropolit. Da su oni bili angažirani u Pokretu vidi se i iz izvještaja Namik-paše, kao i inspektora Husein-age.
Iz svega navedenog vidimo da je Bosna bila jedinstvena u učešću u Pokretu, izuzev Ali-age Rizvanbegovića, te izdaje Smail-age Čengića „i još dvojice – trojice, ne treba uzimati kao nejedinstvenost bosanskog naroda i ako je to imalo određenog uticaja na Pokret“. Hasan-beg Resulbegović, bio je muteselim u Trebinju. On je taj položaj izgubio i morao se povući na selo, jer ga je progonio Ali-aga koji je u Trebinju za muteselima postavio svoga sina.
Kapidžibaša Husein-aga, kao carski inspektor, snimio je situaciju u Bosni, a i o samom Pokretu za autonomiju, pa je obraćajući se Porti napisao:
„Aman gospodaru, ako želite spasiti državu i ovaj ejalet zadržati u okviru Carstva, nemojte razbijati ovo jedinstvo i slogu naroda u Bosni. To je grehota. Udovoljite njihovim zahtjevima. U suprotnom, niti će ostati taj ejalet, niti će biti moguće srediti prilike u Albaniji (Arnautluku) niti u Rumeliji. Svi oni traže od Gradaščevića da se krene u borbu protiv sultana. Osim toga, sigurno će oni tražiti pomoć od stranih država. To je onda potpuna opasnost za Osmansku Državu. Narod to zaslužuje, a i Gradaščević je sposoban, njemu se može povjeriti Bosna“.
Husein-aga je bio potpuno u pravu upućujući ove riječi Porti. Ali njega nije niko slušao. I mnogo toga se obistinilo iz njegovog obraćanja caru. Nije Bosna ostala ejalet, ali raspala se i Osmanska država početkom 20. stoljeća.
Državni muzej u Banja Luci je krajem tridesetih godina prošlog stoljeća nabavio kao prilog svojoj zbirci košulju HAMAJLIJU Husein-kapetana Gradaščevića, koju je on nosio u bitkama i koja je po vjerovanju trebala da ga štiti od ranjavanja ili pogibije. Inače ovaj interesantan predmet iz lične opreme Husein-kapetana nalazio se kod gospođe Hajrije, rođene Gradaščević udate za veleposjednika iz Banja Luke Jusuf-bega Filipovića.
Košulje – hamajlije su veoma rijetki predmeti koje su upotrebljavale visoke ličnosti iz vojnog ili političkog života u Osmanskoj državi. Dakle, hamajlija u vidu košulje vrlo je rijetka i utoliko je više zanimljiva. Ovaj pisac navodi da se slična košulja nalazi jedino u Beču u Gradskom muzeju, a pripadala je Kara Mustafi-paši. Hamajlije kao zapise i dan danas nose neki ljudi koji u to vjeruju. Hamajlije – zapise pišu hodže koji se time bave. Ali to su obično mali zapisi, koji se stavljaju bilo u ogrlicu na vratu kao privjesak ili u nekom dijelu odjeće. U nastavku teksta donosimo fotos košulje – hamajlije, koja u stvari nije hamajlija, nego više liči na košulju, kojoj stranice, prednja i zadnja, kao ni rukavi nisu zašiveni.
Mali otvor na košulji – hamajliji izrezan je s prednje strane kao polukrug. Taj izrezani dio platna, međutim ostavljen je uz stražnji dio košulje, pa se može preklopiti, naravno kada se ne nosi. Dimenzije su: dužina platna 105 cm., širina gdje su
ramenice 85 cm. Dužina prednje strane košulje 52,5 cm., a zadnje 42 cm. Na prednjoj i zadnjoj strani košulje – hamajlije su zapisi. Na zadnjoj strani iznutra, nalazi se nekoliko mrlja, pa se mislilo da one potiču od ranjavanja Husein-kapetana.
Košulja hamajlija Husein-kapetana,
koju je nosio u borbi za samostalnost BiH
Međutim, stručnom analizom utvrđeno je da te mrlje ne potiču od krvi. Analiza je izvrđšena u Higijenskom zavodu u Banja Luci, zahvaljujući Dr. Robertu Frijedu. S prednje strane košulje na desnoj strani naramenice arapskim slovima napisano je da je vlasnik košulje Husein.
U tekstu se spominje ime Fatime, ali pisac nije mogao odgonetnuti zašto je to ime stavljeno, jer se njegova majka nije zvala Fatima, a niti je to ime njegove kćerke, jer se ona rodila u Osijeku, dok je on bio u izgnanstvu. U pomenutim zapisima ima dosta manjkavosti, pa je zato prepostaviti da ju je radio neki lokalni hodža, koji nije imao veće obrazovanje. To bi moglo da bude sasvim tačno, jer je tradicija izrade hamajlija nastavljena u Gradačcu sve do današnjih dana.
U naramenicama košulje – hamajlije arapskim slovima ispisan je odlomak iz Kurana (II – 255) ajetul Kjursija, koji u prevodu glasi: „Alah je samo jedan i jedini Bog, koji vječno živi i svim stvorenjima vječno vlada. San ga ne spopada i ne spava. On je gospodar svega što je na nebesima i na zemlji. Tko može tražiti razgovora kod njega, a bez njegava dopuštenja. On zna šta njegova stvorenja rade i što će raditi, što žele i što će želiti. Njegova stvorenja mogu znati samo ono, što On hoće, a drugo više ništa ne znaju. Znanje i moć Njegova obuhvaća nebesa i zemlju, a čuvanje njihovo ga ne umara. Uzvišen je samo on i veliko je biće njegovo“.
Nakon poraza Husein-kapetana Gradaščevića, u Gradačcu je nastala velika praznina u rukovođenju ovim krajem. Interesantno je da se već 1837. godine, vezano za Gradačac spominje ime Fadil efendije Šerifovića. Naime, Muhamed Fadil efendija Šerifović iz Sarajeva dobio je čast mirilive 01.09. 1837. godine nad rezervistima konjice sandžaka Zvornik i Hercegovine. On je tada promjenio poziv, pa je iz reda uleme prešao u red vojnih lica. Ovaj podatak navodimo zbog toga, što je njemu tada dodijeljen muteselimluk nad Gradačcem, Gračanicom i Maglajem.
Pokret na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem, bio je pokret nacionalne i državno-pravne emancipacije Bošnjaka svih vjerskih opredjeljenja. Razlike u vjeri su bile značajne, ali one nisu toliko bile snažne da bi eliminisale svijest tih ljudi o zajedničkoj pripadnosti Bosni. Učesnicima u borbi za samostalnost Bosne nije smetalo ni to, što su postojale velike razlike u imovnom stanju muslimana, pravoslavaca i katolika u jedinstvenom Pokretu i jedinstvenom cilju, da se Bosni osigura sve ono što je već bilo na sceni rješavanja statusa niza pokrajina u Osmanskoj državi. Prema tome, ocjene Pokreta da je bio reakcionaran, koje je davala srpska, hrvatska pa i bosanska historiografija u prošlosti, čista su neistina i iza takvih ocjena stoje drugi velikosrpski, odnosno velikohrvatski ciljevi da se Bosna podijeli, a bošnjački narod istrijebi i uništi.
Na kraju kratkog osvrta na Pokret Husein-kapetana Gradaščevića, dat ćemo i kratak pregled biografskih podataka o ovoj izuzetnoj historijskoj ličnosti iz reda Bošnjačkog naroda, kojeg je politika i protivnici bošnjačkog naroda svjesno zanemarivala i iskrivljavala historijska fakta, generirajući laži, usmjerene na nipodaštavanje Bošnjaka i njihovo istrebljienje.
Husein-kapetan Gradaščevićrođen je u Gradačcu 1802. godine od oca Osmana-kapetana i majke Melekhane. Majka mu je porijeklom Đurđijanka. Pisanih podataka o njegovoj ranoj mladosti nema, ali se zna da je odgojen u plemićkoj porodici. Dobio je široko vjersko obrazovanje, a od ostalih obrazovnih vještina posebno se isticao u kaligrafiji. Učitelj mu je bio Mulla Mestvica iz Sarajeva. Pored toga na obrazovanju Huseina radila su i dvojica šejhova, koji su mu obuku davali kod kuće. Nije pripadao derviškom redu, ali je bio veoma pobožan i uzoran vjernik.
On je bio veoma odan vjeri. U toku svoga obrazovanja pripremao se za javne dužnosti. Njegov brat Murat-kapetanprema Aličiću pogubljen je od strane Dželal-paše 1821. godine, tako da Husein postaje kapetan u svojoj dvadesetoj godini. Imao je tri brata: Osmana, kao najstarijeg, Murata i Bećira.
Osman-beg, koji nosi ime svoga oca napredovao je u vojnoj hijerarhiji Osmanske države, postao je paša, te je bio mutesarif u Zvorničkom sandžaku. Vremenski, vršenje te njegove funkcije poklopilo se sa vremenom odvijanja Pokreta. Osman-pašaje smijenjen sa dužnosti, jer bi po položaju morao da se bori protiv brata. Zato napušta Bosnu i odlazi u
Beograd. Optuživan je da je radio za Pokret. Međutim to nije tačno, on nije radio ni za, a niti protiv Pokreta.
I Osman-paša bio je protiv odluke sultana za ustupanje spornih nahija Srbiji. Huseinov brat Murat-kapetanbio je na dužnosti kapetana od 1814. godine. Međutim drugi autori, njegovu dužnost kapetana povezju sa 1812.- 1821. godinom. Inače, kako smo naveli Murat-kapetana pogubio je zloglasni Dželal-paša. Razlog je bio samo jedan: Murat-kapetan je bio vrlo ugledan u Bosni. Dželal-paša nije podnosio ugledne Bošnjake. Računa se da je preko 500 prvaka u Bosni usmrtio.
Najmlađi Huseinov brat bio je Bećir-beg. Poslije sloma Pokreta, zajedno sa Husein-kapetanom prešao je u Austriju. Bio je veoma tih u životu i posvetio se porodičnom imanju. Inače Osman-kapetan, Huseinov otac, u svoje vrijeme bio je takođe jedan od najuglednijih kapetana, sa dobro organiziranom kapetanijom, i sa velikim imanjem. Imao je vrlo korektan odnos prema čifčijama.
U vrijeme Pokreta Husein-kapetan je sa područja kapetanije Gradačac, angažirao značajan broj vojnika, koje je osobno predvodio. I prije izbijanja Pokreta, Husein-kapetan se angažirao u nastojanju da se „spor izgladi“, kada je u Sarajevu boravio, nastojeći da se riješi spor između Bošnjaka i Dželal-paše, odnosno onih prvaka koje je Dželal paša uništavao kao janjičare. Husein je omogućio tom paši da se nekako izvuče iz Bosne. Taj paša je mnoge „u crno zavio“ naročito Sarajlije.
Husein-kapetan je u Zvorničkom sandžaku ostvarivao vrlo dobru saradnju sa Fidahićima. Oni su iako po većem rangu, davali podršku Husein-kapetanu. Fidahići su bili paše, kada je došlo do razmimoilaženja između Mahmud-paše i Ali-paše Fidahića. Husein posreduje u tom sukobu, na strani je Mahmud-paše. Naime on je bio mutesarif Zvorničkog sandžaka. Međutim Ali-paša je glavni vojskovođa bosanske vojske na Kosovu Polju, a učestvuje i u mnogim drugim bitkama protiv sulatana.
Zbog svega toga će nakon poraza Pokreta Husein-kapetan, Ali-paša Fidahić, Mujaga Zlatar, kao i Mehmed-beg Beširević biti osuđeni na smrt od strane sultana, odnosno izuzeti od amnestije.
Kada je Husein-kapetan prebjegao u Austriju sa svojom pratnjom, Porta je tražila od Austrije da mu se oduzme sva imovina, što ovi nisu htjeli učiniti, jer su Huseinovi troškovi u Osijeku iznosili 1.030 forinti samo za stanovanje, a izdržavao je i 107 osoba iz pratnje. Husein je u Osijeku stanovao u iznajmljenoj kući Alojza Šmita, dok su mu žena i sin Muhamed, sa svojom poslugom, stanovali u kući jedne udovice koja se prezivala Delimanić.
U Osijeku je baron Radošević izjavio da je imao dobre odnose sa Huseinom, jer su se razumjeli u jeziku. Knez Miloš je slao svoje izaslanike u Osijek zbog špijunaže. Navodno je Husein tražio da se Miloš zauzme kod sultana za Bošnjake, na što je on reagovao da mu je to nezgodno jer je podanik sultana, i pored toga najveći neprijatelj Bošnjaka.
Huseinu je 20. septembra 1832. godine stigla vijest da mu je sultan dao pomilovanje, ali da se ne može vratiti u Bosnu. To je za Huseina bilo veliko razočarenje, jer je volio Bosnu i teško mu se bilo pomiriti sa tom situacijom. Na njega je vršen pritisak da napusti Osijek, pa je 8. oktobra 1832. godine stigao u Beograd, odnosno u Zemun. Tom prilikom uručen mu je carski ferman. Nije mogao ostati nigdje u Evropi i da mora da ide u Anadoliju. Austrijske vlasti su bile nestrpljive i on je već 13. oktobra prešao u Beograd.
U Beograd je ušao kao gospodar Bosne. Njegov konj bio je zakićen „srmom i suhim zlatom“, a konja su vodila dva prijatelja: Mehmed-beg Beširević i Ali-paša Fidahić.
Porodica mu ostaje u Osijeku, jer je Huseinova žena bila pred porodom. Tu u Osijeku rodila se njegova kćerka, kojoj je dato ime Šefika. Žena će mu tek u novembru stići u Beograd. Husein je želio da ostane u Beogradu, ali mu nije dozvoljeno. Na insistiranje Porte on je Dunavom otpremljen u Carigrad zajedno sa trojicom svojih najbližih saradnika.
Interesantno je da i njegovoj ženi sa djecom nije dozvoljen povratak u Bosnu, pa je tek u aprilu 1833. godine otputovala u Istambul.
U Gradačcu, kao i na drugim mjestima konfiskovana je njegova imovina. Po naredbi, tom imovinom upravljao je Ahmed-beg Gradaščević, koji je bio muteselim Gradačca. On je dao procjenu te imovine. Godišnji prihodi Husein-kapetana iznosili su oko 100.000 groša. Njemu je ostavljeno 20.000 groša. Kasnije za njegovo izdržavanje povećan je iznos na 50.000 groša. Ostatak je išao u državnu blagajnu. Porta je kasnije korigovala svoj stav oko imovine, pa je Husein-kapetan dobio svu pokretnu imovinu i mulk.
Nakon smrti Husein-kapetan je sahranjen u Carigradu na mezarju Ejub. Krajem 1835. godine žena mu se zajedno sa djecom vratila u Bosnu. Dozvolu za povratak dao je sultan. Za povratak njegove porodice u Bosnu angažirao se i veliki vezir Mustafa Rašid-paša. Od imovine sinu Husein-kapetana, Muhamed-begu (1820.- 1854.) dodijeljen je zeamet u nahiji Lašva. Kako vidimo umro je mlad u svojoj 34 godini. Muhamed-beg nije imao djece, pa je loza Husein-kapetana prekinuta. Umro je 1854/55. godine i sahranjen je u mezarju džamije Husejnije u Gradačcu, neposredno uz temelj munare. Kćerka Husein-kapetana, koliko je poznato, takođe nije imala poroda.
Žena Husein-kapetana dobila je određeni iznos za materijalno izdržavanje. Međutim, ta primanja nisu bila redovna, pa je ona nakon smrti sina Muhameda-bega napustila Bosnu zajedno sa kćerkom i naselila se u Carigradu.
Džamija koju je u Gradačcu napravio Husein-kapetan, Husejnija, nije se tako zvala za njegova života. To ime je dobila nakon njegove smrti. Inače, ta džamija spada u red najljepših i najvećih džamaija u Bosni. Iza njega je ostalo veliko bogatstvo. Imao je oko 1.300 čifluka. Inače, imanje porodice Gradaščevića bilo je ogromno: od Gradačca do Brčkog, te od Gračanice do Bos. Šamca.
Husein-kapetan bio je oženjen sestrom Mahmud-kapetana Begzadića iz Dervente, koja se zvala Hanifa. Njen brat Mahmud-beg Begzadić, bio je kapetan Dervente (Vrandučka kapetanija). U Pokretu učestvuje, kao jedan od vojskovođa.
Jedan detalj iz izbjegličkog života Husein-kapetana vezan je za Beograd. Naime on se u Beogradu razbolio i liječio ga je lični ljekar Miloša Obrenovića koji se zvao Kunibert. Taj ljekar porijeklom Mađar, ostavio je zanimljiv opis Husein-kapetana kojeg u cijelosti donosimo:
„Husein-kapetan, oko 30 godina, stas mu bijaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmjeh pun draži i tuge, njegove krupne oči natkrivljavahu guste i ukrštene obrve, bjeloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke, no onaj ponosnoga (…) Bošnjaka. Jedva bi se moglo vjerovati, da se pred ovim nejakim i nježnim tijelesnim sastavom mogla skrivati ovakva krepka duša, vojnički darovita, velika taština, a naročito lična hrabrost dotjerana nekada do drskosti. Iskren i marljiv musliman, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vjere i propise Kurana i ni zašta na svijetu on ne bi propustio onih pet molitava dnevno, šta više često su ga vidjeli, kako za vrijeme razgovora okreće oči nebu i ponavlja sasvim tiho poneku molitvu ili stihove iz Kurana i protiv općeg običaja svojih sunarodnika, uzdražava se on brižljivo od raznih vinskih i alkoholnih pića zabranjenih zakonima islamizma“.
Vodio je veoma skroman život. Nije praktikovao konkubinat. Potpisivao se: serasker Bosne, vrhovni komandant Bosne, bosanski vitez. Nije se potpisivao kao „Zmaj od Bosne“ Taj naziv je dobio u narodu. Najveći prijatelj bio mu je Ali-paša Fidahić, za kojeg se kaže da je volio piti alkoholna pića.
Gradačac i okolina u Pokretu 1831./32.
Uz Husein-kapetana u Pokretu za autonomiju, odnosno samostalnost BiH, učestvovali su ljudi iz čitave BiH. Međutim, vrlo značajno mjesto u vojnom angažiranju imali su i pripadnici vojnih formacija Gradačačke kapetanije, o čemu se malo pisalo, a i izvori arhivske građe vrlo su oskudni tim podacima. To ostaje kao obaveza budućim istraživačima, da daju odgovore na to pitanje, jer vođa bez vojske je isto što i riba bez vode.
U rodu Gromića, baštine predanje o učešću u vojnim jedinicima članova iz ove familije. Tu se posebno ističe uloga koju je imao Mustafa-aga Gromić, u povezivanju pojedinih područja iz Krajine. Od Gromića u Pokretu učestvuju Ibrahim-aga i Hadži Mehmed-aga. Pored članova ove porodice u Pokretu učestvuju i Ahmet Šibonjić-Ađulović i niz drugih članova starih gradačačkih familija.
Vrlo je malo podataka o učešću naroda ovoga kraja u borbenim jedinicama Husein-kapetana, koji su bili uz njega i ginuli u borbi u najsudbonosnijim danima oružane borbe za samostalnost Bosne. Sigurno je jedno, da je odziv naroda iz Gradačačke kapetanije bio najveći, u odnosu na sve druge, iz jednostavnog razloga što je taj Pokret vodio čovjek iz ove sredine, izuzetno popularan u cijeloj Bosni, a posebno u gradačačkom kraju, jer je gradačačka kapetanija obuhvatala područje Gradačca, Modriče, Bos. Šamca, Orašja, (Šamac i Orašje tada nisu nosili sadašnja imena, taj prostor je bio skoro nenaseljen) Brčkog, Srebrenika, Gračanice, dakle cijele Posavine, sve do Spreče i Tinje.
Historičari su pisali o bosanskim prvacima, kapetanima, ajanima, spahijama i drugim značajnim ličnostima u tom Pokretu, a obične ljude, je malo ko evidentirao. Oni su skriveni u brojkama od 20 do 30.000 ljudi. Uzeli su oružje da odbrane Bosnu kao svoju domovinu.
Zahvaljujući naporima Rusmira Djedovića iz Gračanice, ipak je pronađen jedan dokumenat, u kome se govori o mobilizaciji vojske Husein-kapetana, kao i broju učesnika u pojedinim jedinicama sa ovoga područja. Dokumenat je pronađen kod Belkise Spahić iz Gračanice, koja je profesor historije. Taj dokumenat može na izvjestan način da nam da odgovore bar na neka pitanja o broju učesnika u jedinicama Husein-kapetana, sa ovoga područja.
Iz dokumenta nije razumljivo da li se radi o odlasku vojnih jedinica na ratiše protiv sultanovih jedinica, ili je to neki drugi pohod, pošto nedostaje prva stranica toga dokumenta. Međutim, ipak se vidi, koje su jedinice bile u najužoj pratnji Husein-kapetana i iz kojih mjesta Gradačačke kapetanije.
Dio vojske sa Husein-kapetanom Gradaščevićem konačio je u Zvorniku. U vezi s tim sačinjen je raspored za spavanje kako slijedi:
„Konak za Gospodina našeg kapetana bega.
Konak za Gospodina Derviša i Mustafa-bega, kod Ataullah-age.
Konak za Mahmud Alajbega, kod Hadi Salih-age,
Konak za Derviš-bega i Omer-agu, kod Mustafa-bega Osmanagića (Osman aga zade) u Fethiji mahali.
Zaim Ahmedu, Ibrahim-begu i Mustafa-begu konak (kako slijedi) Muhamed
Alemdara, Omer Alemdara i Saliha Dugali(je) svi u Fethiji mahali.
Konak za Derviš-agu u Fethiji mahali.
Konak za Mirahara i Hasan-berbera, oba u pašinom konaku.
Konak za nazir Muhamed-agu i
Komordžije, ukupno 120 osoba u varoši.
Hadži Mustafa-aga Gračanica sa 140 pješaka i konjanika u Beksuji mahali.
Konjica topdžije Muhamed-age iz Gradačca, 120 osoba u mahali Dubovica.
(dopisano sa strane) vojska iz Bijeljine u Zamlaz mahali.
Osman buljukbaša iz Brčkog, 70 osoba, u Hadži-Selim mahalu.
Bašić iz Brke sa 100 osoba u Namazgjah mahalu.
Salih buljukbaša iz Čelića sa 140 osoba u Muhamed Emin mahalu (iz Kruševika).
Numo buljukbaša iz (vjerovatno) Brničana sa 75 osoba u Namazgjah mahalu.
Ibrahim buljukbaša iz Vučkovaca sa 96 osoba u mahali Hadži Mahmud.
Osman buljukbaša iz Zelinje sa 130 osoba u mahali Kulla.
Ibrahim Gazibegović (Gazibeg zade) iz Orahovice sa 55 osoba u moju mahalu.
(Nečitko)…buljubaša iz Lukovice (vjerovatno iz Lukavca kod Gradačca), sa 110 osoba
u mahalu Dubovica, 4 osobe u mahalu Zamlaz.
Ibrahim buljukbaša iz Stjepan Polja sa 54 osobe u Hadži Mahmud mahalu.
Iz Doboravaca 80 osoba u mahalu Šejh Hadžer.
Buljukbaša Škaljo (ili Skalo) iz Modriče sa 80 osoba u Beksiju mahalu.
Bekir buljukbaša iz Sladne sa 60 osoba u mahalu Hadži Durgut“.
Sve u svemu, u Husejn-kapetanovoj pratnji bilo je oko 1500 vojnika. Oni su sa područja kapetanije Gradačac, a pobliže iz mjesta: Gradačca, Gračanice, Srebrenika, Brčkog Bijeljine, Čelića, Modriče. „Iz Gradačca“, vidimo da su to jedinice iz grada Gradačca, zatim Zelinje, Vučkovaca, Lukavca. To su mjesta gdje je nastanjen Bošnjački- muslimanski narod. Ako se ovdje radilo o pokretu jedinica prema Kosovu, zbog obračuna sa Osmanlijama, onda je to samo jedan dio vojske, jer smatramo da je iz Gradačačke kapetanije bilo više angažiranih vojnika, pošto su u tim borbama učesvovali i vojnici iz redova pravoslavnih i katolika.
U najužem rukovodstvu, uz Husein-kapetana, kako vidimo spominje se Derviš-beg i Mustafa-beg. Iz porodičnog stabla Gradaščevića, vidi se da su Derviš-beg i Mustafa-beg bliski rođaci Husein-kapetana Gradaščevića, odnosno njegove amidže – braća Osman-kapetana.
