Prije nogo što iznesemo još podataka o Gradačačkoj sahat-kuli, recimo nešto općenito o svim sahat-kulama. Prije svega treba znati da su sve sahat-kule napravljene za vrijeme osmanske vladavine i nalaze se u evropskom dijelu Osmanskog carstva,
a naročito u Bosni i Hercegovini. To je bila islamska varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika i građene su sa velikim satom, obično na sve četiri strane kule. Sve sahat-kule su pravljene na isti način, samo se razlikuju po dimenzijama i položaju mjesta na kojem su građene, najčešće u centru čaršije, obično u blizini džamija, a ima ih i unutar tvrđavskih zidina, kao što je slučaj sa Gradačačkom kulom. Na kulama su izgrađena ulazna vrata, a do mjesta gdje se nalazio sat penjalo se uskim drvenim stepenicama koje su postavljene uz sami zid.
Osvijetljenost unutrasnjosti sahat-kule vršila se uz pomoć malih otvora na zidovima koji su bili raspoređeni od podnožja pa sve do krova. Sam sat je bio povezan sa zvonom koje se oglašavalo glasnim otkucajem u određeno vrijeme. Gradačačka sahat-kula je takođe imala zvono, koje je bilo smješteno na krovu kule u uzdignutom prostoru zaštičenom posebnim malim krovom.
Kad je riječ o mjerenju vremena, recimo i to da su satovi na bosansko-hercegovačkim sahat-kulama pokazivali vrijeme po islamskom načinu mjerenja vremena. Naime, po islamskom mjerenju vremena i islamskom kalendaru, dan je bio podijeljen na dva dijela od po 12 sati. Sati su se brojali od zalaska sunca, tako da je 1 sat bio sat poslije zalaska sunca, a u zoru je bilo 12 sati.Tada su se počeli računati dnevni sati, tako da je u trenutku zalaska sunca ponovo bilo 12 sati.Takvo računanje vremaena u narodu se poslije austro-ugarske okupacije nazivalo “ala-turka”.
U novije vrijeme, na nekim sahat-kulama, takvi satovi su zamijenjeni sa onima koji pokazuju zapadnoevropsko vrijeme, a mnoge kule, koje su iz raznih razloga ostale bez sata i danas egzistiraju, ali samo sa tijelom, bez otkucaja svog srca.
Tekst napisao Mirza Avdičević
