Koliko puta smo prošli pored ove lijepe zgrade zadržavajuči svoj pogled na njenoj arhitekturi, a tako malo znamo o njoj. Zato, otrgnimo od zaborava njenu prošlost sa osnovnim podacima od vremena kad je izgrađena pa sve do danas. 
Vrijeme njene gradnje pripada dobu austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom, a napravljena je od strane Gradaščevića, jer se pouzdano zna da je bila u vlasništvu Osman-bega Gradaščevića, koju je on naslijedio od svoje matere Zumrut-hanume, o čemu je pisao i mr. Esad Sarajlić. Namjena ove zgrade je bila različita i mnogobrojna, ali mi će mo pomenuti samo neke.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća u ovoj zgradi je bila smještena Privredna banka DD Gradačac. Da, da, dobro ste pročitali. Vlasnici banke, na temelju dioničkog kapitala, bili su Čedo Popovič i Osman-beg Gradašćević.
Poslije je ova zgrada prešla u vlasništvo trgovačke porodice Šakića (Muharem-age i Avdage). Za vrijeme Drugog svjetkog rata oni je iznajmljuju novim vlastima i u nju biva smještena Partizanska bolnica, formirana 1943. godine. U periodu između Drugog svjetskog rata, pa do danas, u zgradi su se smjenjivale različite djelatnosti. Duže vremena bio je smjšten Dom za ratnu siročad, Sud za prekršaje, Crveni krst, Šah klub, Crveni križ i sl. 
Obzirom da sam ovu priču naslovio kao Zgrada prve bolnice u Gradačcu, recimo onda nešto više o razvoju zdravstva na području našeg grada.
Po dobivenim informacijama od Dr. Esada Zukića, prvi ljekar u Gradačac došao je 1889. godine i zvao se Leon Zarzicki. Uoči Drugog svjetskog rata u Gradačcu rade dva ljekara, ali ipak se smatra da je osnovu razvoja današnjeg Doma zdravlja dala partizanska bolnica formirana 1943. godine. Bila je smještena u ovu zgradu i tu je funkcionisala sve do 1956. godine. Kraj rata je dočekan samo sa jednim ljekarom i nekoliko medicinskih radnika.
Kao ljekar radio je Dr. Hamdija Bravo, koji je ujedno bio i šef Zdravstvebe stanice. Već 1949. godine u Zdravstvenoj stanici radi 13 radnika, od čega je jedan ljekar, jedan stomatolog i jedan farmaceut.
Godine 1956. Zdravstvena stanica mijenja svoj status i prerasta u Dom narodnog zdravlja. Te godine Dom narodnog zdravlja se seli u zgradu današnjeg Dječijeg obdaništa. Tek 1963. godine izgrađena je nova zgrada, a otpočeli su i radovi na izgradnji porodilišta sa stacionarom. Pored porodilišta, 1969.
godine se gradi i zgrada za potrebe polikliničkih službi. Završetkom banjskog objekta 1980. godine, Dom zdravlja se transformiše u medicinski centar i u njegov sastav ulazi Banja Ilidža, da bi kasnije ponovo došlo do razdvajanja. 
Ove hronološke podatke upotpunimo sa napomenom da je prvi zubar, u Gradačac dosao tek poslije Drugog svjetskog rata. Zvala se Božana Balog. Poslije nje je došao zubar Sabrija Izetbegovic, a od prvih stomatologa pomenimo Dr. Miroslava Bakića. Prvi apotekar koji je došao u Gradačac zvao se Mihael Hožda. Došao je iz Austrije i ovo prezime mu vjerovatno nije pravo, več ga je uzeo kako bi bio što bliži narodu. Pored apotekarske djelatnosti imao je pecaru rakije i špiritanu. Pecara rakije je bila smještena u prigradskom naselju Rakija, koje je to ime, vjerovatno, i dobilo po proizvodnji rakije iz tog doba. Poslije Mihaela Hodže dosao je mr. Artur Kraus, a poslije Drugog svjetskog rata apoteka prelazi u državnu svojinu i u njoj je dugo godina radio mr. Hans Weis. Starije generacije se sječaju ovog divnog čovjeka koji je volio naš grad i ostao u njemu sve do odlaska u penziju. Na dan odlaska iz Gradačca, kupio dvadeset kutija bombonjera, stao na aleju pored parka i svakome ko je naisao dao je jednu kutiju za poklon. Nije imao svoje porodice i otišao je u Zagreb, u Dom penzionera, gdje ce naći vječni mir.
Tekst napisao, Mirza Avdičević
