KUĆA STEVE STEVIĆA

0

Šetajući našim gradom, mogli smo uočiti stotinama godina dugu historiju u kojoj se očitovala njegova multikulturalnost i multietničost. Slažući u skladnu cjelinu te slojeve vremena mogli smo vidjeti kako su naši stari sugrađani, bez obzira na nacionalnost, svoje slobodno vrijeme zajednički provodili u svim sferama života pa tako i u hanovima i kafanama. Odmah do Ibrinog Hana nalazila se ova stara kuća u kojoj je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bila kafana u vlasnisštvu Steve Stevića. Kad se pomene riječ kafana, onda se uglavnom misli na birtiju u kojoj se točio i pio alkohol, što je slučaj i sa kafanom iz naše priče. No, nije baš uvijek bilo tako.
Zato recimo nešto više o samom nastanku kafana, njihovom imenu i značaju. Od samih početaka do danas, koristila su se razna imena kao sto su: han, mehana, kahvana, kafana, kavana, birtija, bife, gostionica, krčma, bar, restoran i na kraju ugostiteljski objekat. U prvo vrijeme, u kafanama se služila se samo kafa uz ambijent koji je pratio kulturu života naroda sa tog područja. Po kafi, kafana je i dobila svoje ime. Kasnije se u kafanama počela spremati hrana i točiti alkohol. Kafane, one stare, bile su dio života čaršije i imale su poseban duh, neobičan, specifičan, izazovan. U njima je pulsirao kulturni, zabavni, privredni i društveni život, a uz sve to, neizostavno se provlačila i politika. Kafana je jednostavno bila mjesto gdje se odvijao život grada. U njima su nastajale i pjevale se pjesme, smišljale se ideje, ali u njima se i pilo, jelo i spavalo. Vratimo se sada ponovo kafani Steve Stevića i iskoristimo priliku da kažemo kako je Stevo bio otac poznatog trgovca Voje Stevića, koji je dugo vremena bio direktor državnog trgovinskog preduzeća u Gradačcu. Početkom Drugog svjetskog rata, vlasti NDH oduzimaju ovaj objekat od Steve Stevića i dovode izvjesnu Magdu Erhard, koja preuzima kafanu i nastavlja sa ugostiteljskom djelatnošču. Obzirom da je cijelo vrijeme rata sarađivala sa Nijemcima, partizani su je strijeljali 1944. godine. Poslije rata zgrada je nacionalizovana a prostor bivše kafane je namijenjen za druženje omladine. Tu je smješteno nekoliko bilijarskih stolova, mogle su se pročitati novine, popiti kafa i neko bezalkoholno piče. Osamdesetih godina, u jedan dio prostora se smještavju Zajedničake sužbe mjesnih zajednica na čijem čelu je bio Husein Čajić. Knjigovodstvo su vodile, Ljlja Todorović i Neda Kurčehajić. Odmah do njih je bila i sajdžinica Miralema Kikića. Na spratu ove zgrade je bio stambeni prostor koji je, sa vanjske strane imao poseban ulaz sa drvenim stepenicama i verandom. Tu je stanovao Bogdan Jakovac sa svojom suprugom Zorom. Imali su šestero djece: Voju, Bosiljku, Boru, Rajku, Radmilu i Mirjanu. Bogdan i njegova supruga već odavno nisu među živima, a od djece u Gradačcu je jedino ostao Vojo, koji je umro neposredno po završetku poslednjeg rata. Mnogi naši sugrađani se sigurno sječaju ovog vrijednog i pošetnog bankarskog činovnika koji je svoj radni vijek proveo u Sarajevskoj privrednoj banci, sa sjedištem u Gradačcu. I kao što smo već navikli šta se dešava sa starim objektaima u našem gradu, nije nas izmenadilo što je ova stara kuća srušena i na njenom mjestu napravljena stambena zgrada u vlasništvu Adema Hanića. Kad sam počeo pisati ovu priču, malo sam znao, malo sam se sjećao, a onda uz pomoć nekih prijatelja, sve su se informacije složile i prolile na papir, baš kao boja i platno, kao ruka i potez kad u rijetkim trenucima postanu jedno i kad slika jednostavno nastane.

Tekst napisao, Mirza Avdičević