GRADAČAČKE BRIJAČNICE

0

U Gradačačkoj čaršiji su bile smještene mnoge zanatske i uslužne radnje kao što su: pekare, brijačnice, krojačke radnje, kovačnice, obučarske radnje, sajdžinice, a posebno aščinice, ćevabdžinice, slastičarnice i dućani. Čaršija od Varoši do Crvene škole, a naročito od Kina do nekadašnje Robne kuće, za mnoge od nas je bila čitav svijet . I u tom svijetu, u tom malom prostoru, odvijalo se naše djetinjstvo, odvijao se veliki ljudski život. Svako je imao i svako je znao svoje mjesto. Svaka od tih malih zanatskih radnjica je postala svojevrsna znamenitost o kojoj su se priče pričale. U tim pričama često se moglo čuti da je čaršja bez brice isto kao što je selo bez kovača. Sve priče se obično prenose s koljana na koljeno, ali samo ono što je zapisamo ostaje vječno. Zato ja danas pišem o Gradačačkim bricama, a njihove brijačnice, u znamenitosti naše čaršije, uvrštavam!.

Krenimo ovako:
Najstarija poznata brijačnica bila je privatna radnja Hruste Tuzlaka, koja je otpočela sa radom 1918. godine. U periodu između dva svjetska rata, zanatlije su bile povezane u Zanatsku komoru, a u jednom dokumentu iz 1931. godine vidljivo je da su u Gradačcu, između ostalih zanatlija, evidentirani i brijački radnici, Hrusto Tuzlak, Sakib Sendić i Mehmed Avdić.


Poslije Drugog svjetskog rata, po uzoru na Staljinovo rješenje, uvodi se sveopšta nacionalizacija vlasništva, ali već 1948. godine dolazi do jedne opšte reforme u kojoj i zadrugarstvo ponovo oživljava i već naredne, 1949. godine, u Gradačcu se formira Zanatska brijačka zadruga.

Prvi poslovođa Zadruge bio je Džemalija Šakić, a naslijedio ga je Osman Novalić. Pored Osmana, u ženskom dijelu salona radila je Remza Džaferović (supruga poznatog obučara Ibre Sarajlića), a kasnije Fikreta Beširović i Asija Džinović. Kao majstori, u muškom dijelu su radili Džemal Bristrić, Esad Sendić zvani Rio i Sadik Džaferović, a kada su oni otišli na odsluženje vojne obaveze, zamijenili su ih Fahrudin Bajrić i Behija Muftić.
Još mnogi naši budući brijački radnici i frizeri prošli su kroz ovu Zadrugu, da bi poslije otvarali svoje privatne radnje.

Od nešto mlađe generacije u Zadruzi je frizerski zanat izučila i Seka Kadrić. 1962. godine donosi se Zakon o Jedinstvenim privrednim komorama, kada zadružni savezi gube status pravnog lica i svoj rad nastavljaju u vidu neke sekcije pri privrednim komorama. Od tada naša Zanatska brijačka zadruga djeluje kao Brijačko frizerska radnja “Polet”, ali je u narodu sve do kraja svog postojanja ostalo uobičajeno da se kaže…idem na šišanje ili brijanje u Zadrugu. Pored ove brijačke radnje podsjetimo se na još neke stare brijačnice iz prošlog vremena. Na samom ćošku bivše Gradske kafane brijačnicu je držao Hadžijusufović Ahmet, a na mjestu gdje je napravljena Robna kuća bila je brijačnica Sendić Sakiba. U Sarajlića Bini, odnosno na sadašnjem mjestu prodavnice Borova, brijačnicu je imao Sarajlić Muhamed, zvani Tošo. Na istoj lokaciji, u neposrednoj blizini Sarajlića Bine, brijačnicu je imao i Mlinarević Mile. Na staroj zelenoj pijaci, gdje je sada spomenik poginulim borcima iz poslednjeg rata, brijačnicu su imali Džemalija Šakić, Orhan Begović i Ibrahim Zupurović. Džemalija Šakić je kasnije imao brijačnicu preko puta Doma kulture, a Orhan Begović u zanatskom nizu preko puta suda. Tu je brijačnicu imao i naš poznati brico Husejin Arnautalić, zvani Husko, sa kojim je radio i stari brico Sejdalija, zvani Sejdo. Esad Sendić, zvani Rio otvorio je brijačnicu u industrijskom dijelu grada, na lokaciji kod bivše Ciglane.

Na lokaciji izmedju Robne kuće i kafiča Monako, bio je poslovni objekat u kome je Sifet Sendić držao svoju trgovinu. Kasnije je na tom mjestu bila brijačnica, a njen vlasnik je bio, još jedan naš veoma poznati brico, Mehmedović Husejn, zvani Sejno. Poput mnogih drugih i Sejno je zvaršio zanat u Brijačkoj zadruzi.
Počeo je 1954. godine, a poslije završenog zanata u Zadruzi ostaje sve do 1968-e godine. Dugo vremena je Sejno držao brijačnicu u jednom manjem objektu do Doma kulture koji se zvao Magaza Sadika M.Halilovića. Tu je brijački zanat završio i moj prijatelj iz djetinjstva Mirko Pušeljić. Kad je srušena ta mala kućica Sejno je dobio bivši poslovni prostor brijačke zadruge Polet, u stambenoj zgradi koja se naslanja na fotografsku radnju Jusufa Kadrića.

Iako je već u 73-oj godini života, Sejno još uvijek svako jutro otključava svoju brijačnicu i sa osmjehom dočekuje svoje mušterije. Velika mu je želja da 2014. godine obilježi 60 godina radnog staža. Poželimo našem Sejni da mu se želja ispuni, a mi se sada vratimo priči o najstarijoj gradačačkoj brijačnici i njenom vlasniku Hrusti Tuzlaku.

Kao što smo već na početku rekli, Hrustina brijačnica je počela sa radom 1918. godine, a prva lokacija te brijačnice bila je u objektu Medrese, odnosno kasnije Doma kulture. Nalazila se u prizemlju, sa desne strane od ulaznih vrata.
Druga lokacija Hrustine brijačnice bila je u zanatskom dijelu grada, sadašnji parking preko puta suda. Treča po redu je bila lokacija u objektu Hasana Mujdanovića, koji se nalazio na sadašnjem mjestu stambene zgrade sa bivšom samoposlugom. U istom lokalu bio je i ženski frizerki salon kojeg je držala Hrustina kčerka Fikreta Tuzlak. Kod Hruste, kao svog djeda po majci, 1958. godine na zanat je krenuo i naš poznati brico Fikret Duraković. Kada su se rušile te stare kuće radi izgradnje stambene zgrade sa samoposlugom, a bilo je to 1968. godine, Hrustina brijačnica ponovo mijenja lokaciju i smješta se u prizemlje velike kuće, u blizini bivšeg Doma kulture. Nekada se u tom objektu nalazila zubarska ordinacija Sabrije Izedbegovića, a još ranije apoteka Artura Krausa. Na ovoj lokaciji, u Hrustinoj brijačnici, pored Fikreta Durakovića koji je radio kao majstor, na zanatu je bio i Hečimović Sulejman (Suljo), a u Fikretinom ženskom salonu zanat su izučile mnoge buduće frizerke kao što su: Ćelosmanović Atifa, Husaković Emina, Gubaljević (Herčinović) Asija, Begović Mensura, i druge. Poslije završenog zanata u Zadruzi, ovdje je jedno vrijeme radila i Kadrić Seka, da bi nešto kasnije i sama otvorila privatni salon. Isto je uradila i Sija Herčinović, koja i danas ima salon u svom vlasništvu Tradiciju muškog frizera, poslije smrti Tuzlak Hruste nastavlja njegov unuk Fikret Duraković tako što 1972-e godine otvara samostalni frizerski salon “Željo” na lokaciji kod H.Efendine pumpe i sa sobom vodi Hečimović Sulju. To je bio montažni objekat sa dva ulaza, a na tom drugom ulazu ženski frizerki salon su držale naše poznate frizerke Beširović Fikreta i Džinović Asija. Izgradnjom zanatsko-poslovnih prostora iza bivšeg Hotela 1991. godine, stvara se mogučnost za smještaj više zanatlija, tako da se tu preseljava Fikret Duraković i Fikreta Beširović, a Asija Džinović otvara frizerski salon u prizemlju svoje privatne kuće. o Hrustinoj brijačnici završimo sa riječima da ova brijačnica, kao familijarna zanatska radnja, radi u kontinuitetu od 1918. godine pa sve do danas. Fikret je u penziji već jedanaest godina, ali još uvijek se bavi ovim poslom kao dopunskom djelatnošću i već uveliko gazi 55-u godinu radnog staža. Familijarnu tradiciju muškog frizera nastavlja njegov sin Emir.
Priču o brijačnicama i frizerskim salonima nemoguće je završiti bez još jedne, veoma poznate, frizerke koja se zove Anica Baković, rođ. Tilhof. U Gradačac je došla 1971. godine iz Osijeka i već naredne godine otvara frizerski salon u obiteljskoj kući. Iako je već u 63. godini života, Anica i danas veoma aktivno radi, a rado se sječa i se svojih starih musterija, Varošanki i Svirački, među kojima je bila i moja mati, Dževahira Avdičević.
I tako, dok mnogi zanati odumiru ili su na putu da postanu dio historije, brijačnice i frizerski saloni su opstali, jer dok je svijeta i vijeka, uvijek će neko doći da se obrije, ošiša ili fruzuru napravi.

Tekst napisao Mirza Avdičević