Odluku da pišem o našem nekadašnjem bazenu za kupanje donio sam poslije jednog augustovskog produženog vikenda. Taj vikend sam sa prijateljima proveo na kanadskom jezeru Georgian Bay. Prvi radni dan poslije vikenda počeo je užurbanom pripremom za planirani posao i u hodu sam pričao kolegi kako sam se kupao u kristalno plavoj vodi prelijepog jezera.
Iznenadjeno i sa velikim osmjehom upitno je uzviknuo: Oooo you know how to swim! Naravno da znam, rekao sam pomalo začuđen njegovom reakcijom. Skoro svi odrasli muškarci znaju plivati, dodao sam i upitno ga pogledao. I do not know!, rekao je bez osje¸ćaja nelagode. Poslije mi je objasnio da su njegovi roditelji bili siromasni i nisu nigdje isli za vikende, niti su koristili godišnje odmore za odlazak na neko jezero, more i sl. Kako je on odrastao u velikom gradu nije imao priliku naučiti plivanje na nekom potoku ili bazenu, kao sto sam to ja mogao. 
I tako su pošla navirati sječanja na prva kupanja u potoku naše Gradašnice, kod velike vrbe, pored Zvijezdinog igrališta, ispod aleje kestenova. Tu sam naučio plivati “čukeći stil”, kao što smo ga mi djeca popularno zvali, a skokove na glavu ili bolje rečeno na stomak, naučuo sam na potoku Hazne, ispod Meškinog brda, dok još nije bilo jezera. A onda, pravo “muško”, kraul plivanje i skokove na glavu, naučio sam na našem starom, dobrom, bazenu na Bukvi. 
Bio je to pravi bazen, napravljen 1952/54 godine, sa dvospratnom skakaonicom i po svim važečim standardima i dimenzijama sportsko rekreativnih kupališta. Punio se bistrom i potpuno čistom vodom sa izvora Stačevac iz naselja Rakija. Za održavanje i čistoću, kao i za punjenje i pražnjenje bazena brinuli su se Mustafa Rabić zvani Janjac i Omer Šučurović. Veličina bazena od 25×16 metara i dubina od 1,2 do 2,5 metra omogučavala je svaki vid sportsko rekreativnog plivanja, kao i izvodjenje svih vrsta skokova. Veliki sportski entuzijasta Bogdan Jakovac je svakodnevno otkrivao nove talente u skokovima, plivanju i ronjenju.
Kako je samo bilo lijepo gledati skokove u stilu Preloma i Laste, koje su izvodili Softić Mesud, Softić Bakir, Bristrić Hajrudin, Mejremić Fikret, Čosić Jusuf, Fačić Hasan, Dizdar Enver i Safet Idrizović. Niko nije mogao ostati pod vodom i toliko preroniti, koliko su mogli Safet Vehabović-Čupina i Senahid Hečimović-Baraba. Dobrih plivača je zaista bilo mnogo, ali ja ću pomenuti samo neke, medju kojima: Jašarević Muhameda, Mujčinović Vedu, Hečimović Fuada, Hečimović Muhu i Kevrić Mustafu-Pidaka. Ovoj grupi svakako treba pridodati i neke iz reda skakača i ronilaca. A mi djeca, skakali smo na glavu, na noge, izvodili kojekakve bombe, pravili salto naprijed i nazad, skakali na stomak poput daske… kako god. Samo je bilo važno skočiti i što prije izaći iz vode i opet skočiti. 
Na bazenu istih dimenzija, kao što je bio naš, pripremala se i hrvatska plivačica Đurđica Bjedov za odlazak na olimpijadu u Meksiko 1968. godine, kada je osvojila zlatnu medalju na 100 metara prsnoI upravo tada, naš bazen prestaje biti mjesto okupljanja u ljetnim danama, jer godinu dana prije sagrađena je brana na potoku Hazne i grad dobija jedno prelijepo jezero koje postaje pravi mali raj za sunčanje, kupanje i sav drugi užitak koji se ljeti može priuštiti. 
Nažalost, to je bilo sudbonosno za naš bazen, koji če doživiti sudbinu zatrpavanja, a na njegovom mjestu niknut će dvije nedovršene privatne kuće, koje je započeo praviti Rade Simičić, vlasnik tadašnjeg butika Azaro. Nekadašnja livada sa prelijepom prirodom i zelenom bojom vode u bazenu, sada je ruglo u naselju Bukva. Puno godina je prošlo od zatrpavanja bazena, ali isto tako puno godina je prošlo kako ni jezero Hazna nije više ono što je bilo. Starije generacije sigurno pamte kako su na Haznu dolazili mnogi gradjani iz okolnih gradova, kao što su Modriča, Bos. Šamac, Orašje, Brčko, Srebrenik, a naročito iz Tuzle. 
I dok naši sugrađani sada odlaze na slano Panonsko jezero u Tuzli, hiljade litara tople mineralne vode odlazi u nepovrat sa termalnog izvora u krugu nekadašnjeg Bosnaprodukta, odnosno današnje fabrike Vegafruita. Za manje od jednu godinu, samo od vode iz ovog izvora, bi se mogao napuniti citav kompleks bazena od 1 milion metara kubnih vode, koliko cca ima u jezeru Hazna. Ali, vratimo se mi u stvarnost u kojoj možemo samo reći, bio jednom jedan bazen. Jedino ga još u mislima vidim, ali vidim i da je sve zaraslo i ništa nije kao prije. Noču vidim i svjetlace, ali ni oni ne svijetle kao nekada. Samo su zvuci još uvijek isti i još čujem isti onaj zvuk vode i pljesak djevojačkih ruku upučen skakačima za skokove koji su, ponajviše, njima bili namijenjeni.
