Dok sam bio mlađi šetnja gradom mi je pričinjavala zadovoljstvo u smislu da pronađem prijatelje i da odemo negdje na zabavu. Danas, ja gradom šetam u mislima i u njima tražim ljude koji nisu bili moji bliski prijatelji, ali su bili ljudi od poštovanja i ugleda, ljudi koje sam oduvjek cijenio i koje sam smatrao svojim dragim sugrađanima. Sada primječujem i ulice kao i mahale stare, kuće znamenite, park i aleju kao i kulu bijelu. Primječujem i Kadrićevu fotografsku radnju na samom ulazu u Potok mahalu. 
I zato, danas, fotografsku radnju Jusufa Kadrića u Znamenitosti našeg grada, uvrštavam. Ako me pitate zašto ?… moj odgovor bit će u pitanju uzvraćen: Ima li iko u gradu našem da ne zna za Kadrića i njegovu fotografsku radnju? Nema! I to je neoboriv dokaz da o fotografskoj radnji, kao o znamenitosti trebamo pričati, a našeg majstora, Jusufa Kadrića, od zaborava otrgnuti.
No, prije toga, osvrnimo sa malo na povijest nastanka fotografije koja će kasnije biti životni poziv našeg Jusufa Kadrića. Prva sačuvana fotografija datira iz 1826. godine, a na njoj se vidi nekoliko kuća iz jednog seoceta u Francuskoj. 
Sa fotoaparatom, poznatim kao Tamna komora, napravio ju je hemičar, Joseph Nicéphore Niépce. U sljedećih nekoliko desetina godina fotografi su umnogome unaprijedili fotografske aparate i sam postupak izrade fotografije, a najbitniji pomak je bio kad je izumljena tanka prozirna traka s fotoosjetljivim slojem na sebi, tj. fotografski film. Sljedeći tehnološki pomak je bila fotografija u boji koja se pojavila 1935.godine. Digitalna kamera je dostignuće dvadesetog stoljeća, a prvu komercijalnu digitalnu kameru, javnosti je prikazao Kodak, 1990. godine. 
Poslije ovog kratkog podsjetnika o razvoju fotografije, vratimo se našem fotografu Jusufu Kadriću i njegovoj fotografskoj radnji koja se nalazila u prizemlju Jusufove porodićne kuće. Jusuf nije bio prvi fotograf u Gradačcu, ali je dugo vremena bio jedini. Prije njega, odnosno 1948/49. godine u Gradačac je doselio fotograf po imenu Vaso i imao je fotografsku radnju u prizemlju kuće Ante Mihaljevića. 
Vaso je tišao iz Gradačca prije nego će doći Jusuf, a tu prazninu u vremenu popunio je jedan fotograf iz Odžaka kojeg su svi zvali majstor Kazo. On je dolazio petkom, slikao onoga kome su fotografije trebale i donosio ih u sljedeći petak. Godine 1955. u Gradačac dolazi Jusuf Kadrić i ostaje u njemu sve do svoje smrti. Inače, Jusuf Kadrić je rođen 1926. godine u Goraždu, gdje se je i počeo baviti fotografijom. Po dolasku u Gradačac oženio se sa svojom Ajšom i zajedno su izrodili petero djece, od kojih su četiri sina i jedna kčerka. Navedimo ih poimenićno. To su: Muhamed, Redžep, Alija, Mirsad i kčerka Mukelefa, poznatija kao Seka. Svi će oni postati ugledni građani našeg grada, od kojih će neki poći putem likovnih umjetnika, novinara, fotografa, trgovaca i frizera. 
Jusuf će za svog života u Gradačcu biti veoma aktivan društevno politički radnik i član mnogobrojnih udruženja. Najveći svoj doprinos dat će u nogometnom klubu Zvijezda u kojem je 30 godina bio zamjenik predsjednika kluba. Skoro sve fotografije sa Zvijezdinih utakmica, kao i sve fotografije starog Gradačca do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, napravljene su Jusufovim fotografskim aparatom. Tih godina fotografsku radnju otvara i naš sugrađanin Ahmed Džidić tako da se od tog vremena isprepliću fotografije od dva profesionalna fotografa. Poslije Jusufove smrti, radnju nasljeđuje njegov sin Redžep u kojoj radi i dan danas.
Iako izrada fotografija spada u one zanate koji zbog tehnoloških dostignuća polako odumiru, u Gradačcu danas egzistiraju četiri fotografske radnje. Pored Kadričeve fotografske radnje, već smo spomenuli fotografsku radnju Ahmeda Džidića, pa recimo i o njoj neku riječ. Prije svega Ahmed Džidić i njegova supruga Vezira su zaslužili da budu pomenuti sa više od nekoliko riječi pa iskoristimo priliku da to sad uradimo. 
Nisam siguran, ali mislim da su fotografski zanat ispekli u Njemačkoj i da su se kao mladi bračni par vratili u Gradačac i otvorili svoju fotografsku radnju koja se nalazila sa bočne strane bivšeg Doma kulture, odnosno u ulici koja vodi prema džamiji Husejniji i kuli Zmaja od Bosne. Ahmed i njegova Vezira su bili prvi fotografi u Gradačcu koji su počeli sa izradom fotografija u boji. Bio je to bum na tržistu koji je ovaj bračni par podigao u visine. Postali su fotografi od ugleda i renomea. Kod njih je i pisac ovih redova, zajedno sa svojom suprugom i sinom prvencom napravio prvu fotografiju u boji. Za fotografa Ahmeda vežu me još neke uspomene koje vam želim ispričati. Naime, Ahmed i ja smo bili strastveni golubari. U svojim golubarnicima uglavnom smo uzgajali golubove prevrtače, ili rolere, kako su ih neki zvali. Bili su to golubovi koji su u zraku pravili okret preko repa i tako se prevrtali uživajući u svom letu. Jednog dana od Ahmeda sam nabavio dva goluba, ženku i mužijaka. Ženka se zvala Arapka jer je bila potpuno crne boje, a mužijak se zvao Šandor. Ne znam zašto baš Šandor, ali znam da mu je to ime dato po ocu. 
Bio je crno bijele boje i spadao je u tzv. srcaste golubove. To je slučaj kada golub ima bijela krila i bijelu glavu, a ostali dio tijela je u drugoj boji. Mogla je to biti crvena, smeđa, žuta ili crna boja. Kad sam uzimao te golubove, Ahmed mi je hvalio njihovo prevrtanje u zraku do te mjere da je to ličilo na priču ”svaki cigo svoga konja hvali”. Kasnije sam se osvjedočio da je Ahmed pričao istinu jer su to bili jedni od najboljih golubova u mom golubarniku. Ali, došao je rat koji je donio i kraj jedne ptičije ljubavi. Arapka i njen Šandor su poginuli u zraku, leteći svoj poslednji let. Poginuli su od zračnih udara stvornih eksplozijama pri avionskim bombardovanjima našeg grada. Još uvijek ih ponekad sanjam i probudim se sa tužnim osmjehom na usnama. Ovo je bio odlomak priče za moju dušu, a za vas priču nastavljam kazivanjem da u našem gradu ima još jedna fotografska radnja čiji vlasnik je takođe sa prezimenom Džidić, ali je njegovo ime Elvir, a radnja nosi naziv “Dina”. To je možda i najperspektivnija radnja u smislu finasijskog opstanka na današnjem nesigurnom tržištu. I četvrta fotografska radnja koja egzistira u našoj šaršiji zove se “Foto Ćiro”, a njen vlasnik je Kukuruzović Denisa. Možda će jednog dana i o njima neko priču znamenitu pričati, a nama preostaje da uspomenu na Jusufa Kadrića i njegovu fotografsku radnju čuvamo, a njegovom sinu Redžepu uspjeh u poslu i dug radni vijek poželimo.
