Sjećanja na djetinjstvo su veoma emocionalna i kod svakog čovjeka su vezana za bliske
osobe, neke posebne stvari, objekte ili događaje. Svako od nas bi priču o svom djetinjstvu mogao ispričati i u većini slučajeva to bi, vjerovatno, bila lijepa priča, puna sjete i ljubavi premo rodnoj kući u kojoj je to djetnjstvo provedeno. Po svemu sudeći, bile bi to dosta slične priče.
Takvu jednu priču i ja vam želim ispričati, ali sa njome i jednu Vodicu iz zaborava otrgnuti. 
Na to me je ponukala spoznaja da je moj prijatelj iz djetinjstva, Safet Emić, nacrtao dio mahale u kome se nalazila Vodica, pa sam ga zamolio da mi pošalje kopiju te slike. Kako je slika bila nacrtana običnim markerom, Safet mi obeća da će to uraditi u bojama. Obećanje ispuni, te sa sjećanjima svojim u proslošt ode i sa slikarskom četkicom dio jedne mahale, zajedno sa Vodicom, u stvarnost vrati. Sviračka je to mahala, sa onim dijelom što se na Varoš i Centar naslanja, iza leđa Skenderije gradačačke, gdje sokak stari prema raskršću jednom se penje. I na najbolji mogući način Safet se vrati šezdeset godina unatrag i sliku nam ovu naslika. 
Želeći sa vama da je podijelim, za naslovnicu svoje priče sam je postavio. I dok iz lončića malog, sa Vodice naše, u mašti gutljaj vode pijem, priču vam ovako počinjem: Zemljište na kojem je izgrađena Vodica bilo je u vlasništvu Mustajbega Gradaščevića.
Jedan interensantan podatak vezan za Vodicu pripisuje se dvjema sestrama, Muberi i Muhibi (Hibi). One su živjele u jednoj strani male prizemne kuće, a u drugoj strani iste te kuće je bila porodica Edhema Palavrića. Mubera i Hiba su imale kravu i desetak ovaca, a uz to puno raznih kokoški, tuka, tota i prepelica. Kravu i ovce su svaki dan napasale u blizini Vodice, jer je tu bilo dosta svježe i sočne trave. Pri tome njih dvije su se odmarale na Vodici, pa narod tu Vodicu prozva „Vodica Ekmedžinca“. 
Zašto baš Ekmedžinica, nisam uspio razjasniti, pa ću je u daljem tekstu zvati samo kao Vodica. Smještena ispod brda i omeđena sa jedne strane malom rječicom Gradašnicom, a sa druge strane sviračkim potokom koji se zvao Svičara, izgledala je kao u bajci iz snova. Razgranati orah i vrba stara, nagnuti nad proširenim dijelom Gradašnice i potoka Svičare davali su hladovinu sa posebnim ugođajem. I da bi sve kao u dženetu bilo, Gradaščevići i vodenicu izgradiše. Napravi je majstor Selmo Delić, sa kojim je kasnije u vodenici radio i njegov bratić Juso. Iz Gradašnice mali potok odvojiše i vodu na vodeničko kolo usmjeriše. 
Pored vodenice i džanariku zasadiše, pa momci djevojkama, koje na mostiću stajaše, zerdelije donosili i pjesme im pjevali: “Ja prošetah Hanli sokakom, ja joj dadoh džanariku jednu, ona meni, ona meni Hano dušo, dvije iz njedara”.
I dok Svirački potok tiho žubori, cvrkut ptica se stopi sa pjesmom momačkom i kikotom djevojačkim. Eto, to je ambijent u kojem je naša vodica vremenu prkosila. Pored nje, Gradaščevići i kafedžinicu od kamena ozidaše. Na potoku Sviračkom proširenje napraviše i sa vodom ga, kao bazen za kupanje, napuniše. U kafedžinici i pjesma sevdalinka se pjevala od koje bi se sevdahom cijela mahala ispunila. Ako sam vam uspio dočarati ambijent jednog vremena, kojem je i naša Vodica pripadala, zakoračimo onda u period koji slijedi poslije ovoga. Gradaščevići odlučiše da kafedžinicu i vodenicu prodaju. 
Bilo je to pedesetih godina prošlog stoljeća.Vodenicu kupiše Mašići, otac Mujo i sin Ragib. U vodenici je radio Mujo sa svojim bratom Hasanom i miris samljevenog brašna se još dugo širio mahalom. Kafedžinicu kupi hafiz Abdulah Hodžić, imam svirački i od nje porodičnu kuću npravi. Avliju njenu, žamor djevojački ispuni i Vodica opet bi mjesto okupljanja ašiklija. Hafiz stari, sa komšijama, Mehmedom Emićem i Suljom Osmičićem, betonski poklopac na Vodici napravi pa se voda kroz otvor lončičima grabila i u ibrike točila. Dok su stariji džanarike brali i ljubavne pjesme pjevali, mi mlađi smo se klikera i lopte igrali. 
Po Gradašnici i Svičari, u to vrijeme i ribe smo lovili, a ponekad, u nekom žbunu i jaje od hafizovih pataka pronašli. Eh kako su lijepe hafizove patke bile. Zbog njihove krađe neki su i u zatvor išli. Ali nećemo o tome, jer to je ipak, samo zbog ljepote patki bilo. Momke i djevojke, u čije kuće se voda sa Vodice nosila, na ovom mjestu želim pomenuti: U kući hafiz-Abdulaha Hodžića petero djece je bilo, od kojih: Muhamed, Emina, Besima, Rešida i Ruvejda. Od Kikića: Mustafa, Miralem i Munever (sva trojica zvani Šikani). Od Pobrića: Ferida, Dževida i Dževad. Od Šarića: Sulejman, Hadžira, Sajma, Muhamed i Mirsad. 
Od Ćosića: Mujo, Hanumica, Senija, Refika, Smajl, Šemsa i Sead. Od Brkića: Razim, Hazim i Nura. Od Durakovića Mubera i Muhiba zvana Hiba. Od Palavrića: Ekrem, Hana, Refik (Pajo) i Amila.
Od Emića: Fikret, Fikreta, Safet, Mina, Izeta, Hasib, Ramiz i Jasminka. Od Avdičevića: Mina, Paša i Mirza. Od Osmičića: Alija (žensko), Zijad, Zekija, Ibrahim (Brajko), Bahra, Esma, Alija (muško), Adem, Ismet, Paša, Munira, Kadira, Salih, Salim, Namka, Zurijeta i Izudin, Sevaha i Zahida (Zada). Od Gromića: Šefik, Kadira i Rasim. 
Od Delića: Refika, Bahrudin, Bahrija, Smajl, Hasan, Alija, Munever i Mirsad. Od Zulejhića: Hazima, Miralem (Husko), Halid i Halida. Od Mejremića: Husein i Refik. Od Novalića: Sabaheta, Ibrahim, Safija, Fadil, Fatima, Munir i Muradif, kao i svi ostali Novalići sa brda poznatog po nazivu “Brdo Novalića”, od kojih ću navesti neke od njih: Mustafa, Asija, Asim, Hazim, Sulejman, Osman, Nusret, Hamid, Salim, Muhamed, Mirsad i Esed. Sa tugom sam podvukao imena osoba koja nisu više među živima. 
I onda, jednog dana vodeničari vodenicu napustiše i onako pusta, osta da nas djecu u mraku plaši. Dugo smo pored nje tako prolazili, sve dok je šezdesetih godina velika poplava ne odnese. I onda dođoše neki ljudi sa bušilicama naftu da traže. Zabušiše i u blizini Vodice naše, pa umjesto nafte voda iz dubine poteče. Česmu napraviše i taj izvor Artercom nazvaše. Svi pohrliše na arterac novi, a Vodica stara, poput zastiđene djevojke usamljena osta. Samo poneko svrati i uzdah za prošlošću ispusti. Poplave velike uzrok su bile da se i Gradašnica uredi. Popločaše je i umjesto bistre vode u kojoj smo ribe lovili: somiće, brkaće, bjelice i klenove, sada kanalizacija poteče. Nekome ideja čudna dođe i zemljom našu Vodicu zatrpa.
Nestade Gradašnice bistre i vodenice stare. Zerdeliju posjekoše, kao i vrbu veliku. Orasi hafizovi se osušiše, a potok Svirački u žbunje zaraste. Umrije hafiz stari i hafizojca njegova. Nestade dženet ovozemaljski. A meni ostade samo mašta sa kojom se, uz pomoć Safetove slike, ponovo u djetinjstvo vratih. U mislima svojim opet vidjeh Vodicu kao i vodenicu staru, zajedno sa džanarikom izbeharalom. Vidjeh kuću hafizovu i orahe okićene resama. I vrbu olistalu vidjeh. Bože dragi, vidjeh i svoju sestru, rahmetli Minu, kako u dimijama svilenim, sa ibrikom u ruci stajaše na Vodici našoj. Sa sjetom i suzama u očima tiho zapjevuših: „Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama. Kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina…”
POSLUŠAJ PJESMU ”.
Autor: Mirza Avdičević
