Na mjestu današnje zgrade, u čijem prizemlju je prodavnica Borovo, nalazila se jedna od najviših kuća u centru Gradacca. Imala je prizemlje i dva sprata, a nosila je naziv “Sarajlića bina”. Njen prvobitni vlasnik je bio hadži Nazif-aga Sarajlić, koji je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio jedan od vrlo poznatih poslovnih ljudi. Kuću je naslijedio njegov sin Ismet-aga koji je u prizemlju imao trgivinu mješovite robe, a bavio se i prodajom duhana. Ismet je imao šest sinova i tri kčerke od kojih su dvije još uvijek žive dok se treća kao vrlo mlada utopila u Savi. Svi ostali će kasnije biti naši ugledni sugrađani. Neki od njih će i poslije Drugog svjetskog rata nastaviti sa zanatskom djelatnošću i raditi sve dok ta kuća ne bude srušena. Tako je Ibrahim (Ibro) imao obučarsku radnju, Mustafa (Mujo) je držao krojačnicu, a Muhamed (Tošo) je imao brijačku radnju. Inaće, potomci Ismet-age sarajlića su stara gradačačka porodica koja potiće od Hadži Nazif-age Sarajlića. Još za vrijeme turske vladavine Hadži Nazif-aga Sarajlić se doselio iz Sarajeva u Gradačac, gdje je obavljao značajne poslove i za Husein-kapetana Gradaščevića. On je 1892. godine učestvovao i u jednoj grupi građana koji su tražili obnovu džamije unutar zidina Gradine. Ta džamija je srušena za vrijeme austrougarske vlasti i nikad više nije obnovljena. U našem Gradačcu uvijek je neko, rušio nešto. Ako se zagledamo u objavljenu fotografiju, prepoznat će mo zgradu opštinskog suda koja je izgrađena šesdesetih godina prošlog stoljeća. Sve ostalo je porušeno, ali zato bar pomenimo te stare objekte i tako ih za trenutak vratimo u sadašnje vrijeme. 
Sa desne strane Sarajlića bine je bio prizemni objekat u kojem se nalazila mala slastičarnica koju je držao Hamid Hamidović i pekara Salkana Topčića, a odmah do nje je bila kafana Hase Begovića kojeg su zvali Šumar. Na tom mjestu se sada nalazi zgrada u čijem prizemlju je prodavnica obuće “Borovo”, a na mjestu gdje vidimo zgradu suda, nekada je bila trgovina Markice Ivankovića.
U pozadini se vidi kuća porodice Šakića u čijem prizemlju je bila trgovačka radnja, a na spratu sobe za stanovanje, kao i dio poslovnog prostora. Sa lijeve strane, preko puta Sarajlića bine, vidi se kuća na sprat, a bila je vlasništvo Mehmed-bega Gradaščevića, oca od nasih sugrađana Safeta i Dževada Gradaščevića. Na spratu je nekada bila smještena pčelarska zadruga, a u prizemlju zdravljak, pa kafana Fike Šaldića i na kraju Kulina prodavnica. Šesdesetih godina na spratu ove kuće je bio smješten i radio klub kojeg je osnovao Šefko Rabić. U tom klubu, prve Morzeove znake naučio je i pisac ovih redova.
No, vratimo se još malo na onu kuću u pozadini slike, odnosno na kuću Šakića i recimo da je na njenom spratu, jedno vrijeme bio omladinski dom u kojem su se vikendom organizovale plesne večeri. Za šezdesete i sedamdesete godine, bio je to romantićni kutak u kojem su se prvi koraci plesa učili i prve ljubavi rađale. Tu sam i ja naučio prve korake plesa, a jedan ples sa djevojkom plave kose i očiju poput mora, donio je u moj zivot ženu sa kojom i dan, danas, ples otplešem. I dok pišem ove redove, ona sjedi sa moje desne strane i pjevuši pjesmu uz koju smo prvi ples plesali…Kemal Monteno i ” Jedne noći u decembru ”.
Tekst napisao, Mirza Avdičević
