Noć se odavno spustila i dok tišinu njenu ćutim, novu priču vam pišem. Oko mene knjige, albumi i slike stare. Kao i obično, sjećanjima lutam čaršijom i ulazim u dio grada gdje se pogledom zaustavlja vrijeme i gdje sjećanja naviru. Nedaleko od gradske pošte stojim pred praznim izlogom stare kuće i u mislima vidim trgovinu Orašku, kako je narod nekad, tako zvao. Prošlo je puno vremena, ali ja pokušavam otići još dalje i u mislima želim vidjeti starog Dedu Kukuruzovića, koji je vlasnik ove kuće bio i sa suprugom svojom, sinove, Refika i Edhema u amanet našem gradu ostavio. Poslije Dedine smrti kuću je naslijedio njegov sin Refik koji je sa suprugom Razom izrodio dva sina, Edu i Adnana, a od Edhema i njegove rano umrle supruge ostali su sinovi Mirza i Ismet. I dok ova, više od stotinu godina stara kuća, čeka na nasljednicu svoju u obliku neke nove stambene zgrade, na njenom spratu još uvijek živi Refikov sin Edo, a poslovni prostor prazan stoji i čeka sudbinu svoju.. 
Nama je još preostalo da se prisjetimo vremena kad je u njemu bila gvoždara po imenu Trgovina Oraška i stari poslovođa Mustafa Arnautalić, koji je uz osmjeh svoje mušterije dočekivao i sa svakim lijepu riječ progovorio. Ako u mislima idemo još dalje onda pomenimo da je u toj kući odmah poslije Drugog svjetskog rata stanovala Tipura Hava sa svoja tri sina, Abdulahom, Ademom i Muhamedom. Poslije je tu živio i sudija opstinskog suda, Muhamed Tafro sa suprugom Milicom, koja je predavala domaćnstvo u osnovnoj školi, a jedno vrijeme je stanovao i fotograf Dragan Zec. A što se tiče poslovnog prostora u njemu su se smjenjivale podavnice tekstila i mješovite robe, da bi jedno vrijeme Mirza Kukuruzović držao kladionicu. A sada? Sada je ostao samo izlog prazni. I dok svoj lik gledam u njemu, ćuteći ponavljam riječi da to ne teče vrijeme, već teku misli moje, baš kao što ne teče rijeka, već teče voda njena.
Tekst napisao, Mirza Avdičević
