Svaki dan u mislima prolazim stotine raskrsnica sa kojih putevi idu ka nekom novom pravcu. Ulazeći u našu čaršiju sa istoćne strane grada stojim na jednoj takvoj raskrsnici i pitam se zašto u mislima svojim koračam tim ulicama? Šta ja to tražim gdje ja to idem? Odgovor pokušavam naći u samom sebi. Onda krenem i stanem. Stanem pred još jednom starom kućom, pred još jednim starim prozorom kroz koji prošlost vidim. Odgovor sam našao! Tu prošlost sa vama podijeliti želim. Priču o još jednoj staroj kući vama ispričati želim. Poslušajte je! Kuća je starija nego period u kojeg sam je svrstao, odnosno perid Kraljevine Jugoslavije. Podatak do kojeg sam istraživanjem došao, da je 1911. godine u njenom prizemlju bila stolarija, koju je držao neki Italijan, govori nam da je postojala još u doba austrougarske vladavine Bosnom. 
U toj stolariji izučio je stolarski zanat i naš stari sugrađanin Redžo Sivić. U nedostatku podataka o tome ko je sve živio u toj kući u vrijeme austrougarskog perioda i za vrijeme stare Jugoslavije, navedimo bar to, da se 50-ih godina prošlog stoljeća u kuću uselio Cvjetanović Tadija sa svojom porodicom. U zajedničkom domačinstvu sa njim, živio je sin Anto i njegova supruga Magdalena. Imali su kćerku Slavicu, koja i sada živi na spratu ove kuće. U prizemlju je uvijek bio neki poslovni prostor u kojem su se obavljale razne djelatnosti. Tako je u periodu poslije Drugog svjetskog rata, odnosno između 1955. i 1956. godine tu bila mesnica koju je držao Hašim Kevrić. Poslije mesnice, 70-ih godina bila je obućarska zanatska radnja u kojoj je radio Ćamil Tokić, a 80-ih štamparija, koju je držao Mehmed Šibonjić. Tih godina, sve do pred rat 1992. godine, u tom poslovnom prostoru je bio butik Azaro u vlasništvu Radeta Simičića. Zbog ratnih dejstava poslovni prostor je jedno vrijeme bio napušten, ali već 1994. godine u svojstvu vojnika, tu je radila Alić Zandira, udata Tuzlak. Držeći se izreke da je ”hrabrost otpor strahu”, ta osamnaestogodišnja djevojka je sve do kraja rata, pružala usluge šišanja pripadnicima armije Bosne i Hercegovine. Pisac ovih redova je ponosan što je ta djevojka kćerka njegove sestre Paše. I dan, danas, tu se nalazi frizerski salon, ali sada u privatnom vlasništvu Sedine Delić.
Završavajući ovu priču svjestan sam da mnogi ljudi gledaju stvari onako kako ih vide, a ja pokušavam kroz te stvari vidjeti prošlost i sa vama je podijeliti, a pri tome kažem, zašto da ne?
Tekst napisao, Mirza Avdičević.
