U vrijeme Austrougarske monarhije, pored građevinskih objekata, građene su i ceste kojima se omogucavalao lakše kretanje stanovništva i snabdijevanje gradova robom. Tada je izgrađena, odnosno produžena i cesta od zgrade kina do Varoši. Prije toga na Varoš se išlo ulicom koja skreće kod kina u desnu stranu, pa uz brdo pored sadašnjeg kafića Puls. 
Istovremeno je pored novoizgrađene ceste napravljeno šetaliste i zasađeni su divlji kesteni. Tako je Gradačac dobio čuvenu aleju koja i danas čini dušu grada. Na betonskoj ploči dimenzija 30×30 cm. koja se nalazi na brijegu aleje, pored samih stepenica za ulaz u gradačačku Skenderiju, zapisano je: „Zejnil Dž. 28.08.1908“. Taj rukopis na ploči odveo me je do našeg sugrađanina Adema Džaferovica koji živi u Vidi, nedaleko od poznatog izvora Točak. U razgovoru sa ostarjelim Ademom, ispričo mi je da je Zejnil njegov djed i da je u to vrijeme bio nadzornik komunalnih radova, te da je neposredno učestvovao u sadnji kestena.
Takođe mi je rekao da su cesta i aleja izgrađeni na zemljištu koje je bilo u vlasništvu Mustafe Durakovića. Pretpostavljajći da aleja nije cijelom svojom dužinom građena na zemljištu jednog čovjeka, nastavio sam istraživanje i sa više izvora saznao sljedeće: Većina zemljista na kom je građena aleja bilo je u vlasništvu Gradaščevića, ili tačnije rečeno, u momentu gradnje aleje, dio koji se proteže od Kina do Skenderije bio je u vlasništvu porodice Ljubovića, ali ga je kao miraz dobila Gradaščevička, mati našeg poznatog sugrađanina Midhata Ljubovića. Inače, Midhat Ljubović je je poslije Drugog svjetskog rata dugo godina bio direktor građevinskog preduzeća Bosna, a jedno vrijeme je obavljao i dužnost građevinskog inspektora. Svoje penzionerske dane proveo je u Sarajevu gdje je i umro.
Dio aleje koji se nalazi ispred Skenderije, pa do dijela gdje je današnja pijaca, bilo je vlasništvo Rašide Gradaščević, koja se udala za Esada Kulenovića, potomka stare sarajevse porodice Kulenovića. I sad, vratimo se ponovo Mustafi Durakoviću i recimo da je na njegovom zemljištu izgrađen dio aleje od prostora današnje pijace pa do kraja aleje prema Varoši. Istaknimo i to, da je Mustafa Duraković u periodu austrougarske uprave, jedno vrijeme bio i gradonačelnik opstine Garadčac.
Da vidimo sada ko je gradio aleju.
Tih godina, kotarski predstojnik u Gradačcu je bio Austrijanac Camilo baron Malcomes, a gradonačelnik Bećir-beg Ibrahimbegović.
Na uređenju aleje angažirao se i Muharem Gromić sa jednim austrijskim inženjerom po imenu Steringer, koji je ustvari i projektovao tu cestu zajedno sa alejom. I Muharem Gromić će kasnije biti gradonačelnik Gradačca i to u dva mandata. U isto vrijeme kad je sađena aleja, kesteni su zasađeni i na bivšoj stočnoj pijaci, koji su na žalost nedavno isječeni, a na tom mjestu podignuta je stambena zgrada.
Vratimo se za trenutak našoj aleji i recimo kako se ona nadovezuje na savremeno uređeni park i u ljetnim danima građanima omogućava ugodnu šetnju debelom hladovinom i odmor na ponekoj od postavljenih klupa. 
Ali ne samo za šetnju i odmor. U nju su ulazili i mladi parovi, da bi se po prvi put za ruke uhvatili, zagrlili i poljubili. U nju su ulazili nesigurnih koraka i sa srcem u grlu, a izlazili preobraženi i sigurniji, sa rukom u ruci. Valjda je na to uticao i opojni miris bijelih i ružičastih cvjetova divljeg kestena, koji su onako čunjastog oblika i uspravno stojeći, djelovali inponzantno.
Mnogi su tu poslije šetali sa svojom djecom, a kasnije i sa unučadima. Sa osmjehom na usnama sjećali su se svoje mladosti.
Kao putnik koji je pristigao na svoje odredište i ja sam bezbroj puta prošao ovom alejom i u savršenom miru poželio da joj nema kraja kao sto joj u svojim mislima ne znam ni početka.
Tekst napisao, Mirza Avdičević
