U Kraljevini Jugoslaviji, odnosno u periodu između dva svjetska rata, Gradačac je zaostajao u svom razvoju. U tom periodu nije izgrađen ni jedan put, a sva privreda bila je svedena na jednu ciglanu i dva parna mlina. Zanatstvo je naslijeđeno iz osmanskog i austrougarskog perioda, kao i trgovinske radnje koje su uglavnom bile koncetrisane u Gradačcu i po koja u većim selima. Izgrađena je jedna osnovna škola u Zelinji G. 1927.godine i u Vučkovcima 1939. godine. Kao još jednu svijetlu činjenicu treba pomenuti i otvaranje Mješovite građanske škole trgovačkog smjera, o kojoj sam pisao u jednom od svojih ranijih postova. Međutim, u periodu između 1918. i 1941. godine, Gradačac je ipak bio izrazito nerazvijen kraj, sa velikim brojem nepismenog stanovništva, bez privrednih kapaciteta, osim nešto trgovine, zanatstva i ugostiteljstva. Bila je to „Provincija u pozadini“ o kojoj je, upravo iz tog perioda pisao gradačački književnik Hasan Kikić. . 
Trgovinske i ugostiteljske radnje su bila mjesta okupljanja sirotinje i beskućnika. To su bile ugostiteljske radnje Sulje Idrizovića i Husejina Gubaljevića. Pored toga bilo je nekoliko hanova, kao što je han Mustafe Haseljića i Ahmeda Sarajlića. Ali, bio je tu i jedan hotel čiji vlasnik je bio Mujaga Jašarević. Nažalost, svi ti stari objekti o kojima govorimo više ne postoje. Svi su porušeni. Na mjestu nekadašnjeg hotela, šezdesetih godina prošlog stoljeća, sagrađen je novi hotel. No, naša današnja priča je nemijenjena starom hotelu i zato ispričajmo nešto o njemu i njegovom vlasniku. Na slici koju je naslikao naš sugrađanin Ibrahim Bahić, stari hotel se vidi u zadnjem dijelu crteža, a bio je na istom mjestu na kojem će se kasnije sagradatiti novi hotel. Objekat sa desne strane, pored telegrafskog stuba, takođe je bilo vlasništvo Mujage Jašeravića. Bio je to jedan od nekoliko njegovih dućana. 
Prije svega, recimo da je vlasnik hotela pripadao jednom ogranku gradačačkih Jašarevića koji su bili poznata trgovačka porodica. Mujaga Jašarević se bavio trgovinom još za vrijeme austrougarskog doba. On je u užem dijelu grada imao tri prodajna objekta i jedan broj skladišta. Bavio se prometom mješovite robe, a sa njim su kao trgovci radili i njegovi sinovi Mehaga i Sadik Jašarević. Njihova porodična kuća nalazila se iza zidina kompleksa Gradine na jugozapadnoj strani, a pripadala je mahali Svirac. U hotelu kojeg smo spomenuli bilo je šest soba i sve su bile na njegovom spratu. U prizemlju je bila kuhinja, restoran, i kafana. U hotelskoj kuhinji spremala se relativno dobra hrana. Međutim, iako je taj objekat nosio naziv hotel, on se ne bi mogao svrstati ni u jednu kategoriju današnjih hotela, jer je jednostavno bio van kategorije. Tako neopremljen i neuslovan, ipak je bio iznad standarda koji su vladali u hanovima kao prenoćištima najniže kategorije. Pošto je Mujaga Jašarević imao puno obaveza oko trgovinske djelatnosti on je izdao hotel pod zakup jednom Mađaru koji se zvao Franjo Varga. On je bio dobar ugostitelj i zaveo je dosta reda, jer su prije njega u hotelu često izbijale tuče. Varga je, inače bio krupan čovjek, a uz to je u blizini šanka držao debelu drvenu paliju, za svaki slučaj. Tuče su se smanjile i u hotelu je vladao kakav, takav red. Varga je držao hotel sve do pred početak Drugog svjetskog rata. Ništa neobično jer: civilizirani svijet, od proteklih 3.500 godina povijesti, samo 230 godina je imao mir..!!?
Tekst napisao, Mirza Avdičević
