Ponoć je već odavno prošla, a ja u mašti lutam ulicama našeg grada i slušam tišinu koja je moj vjerni pratilac. U toj tišini zastajem pred raskrsnicom starom i s pogledom na kuću sa spomen pločom, u prošlost ulazim. Laganim korakom prelazim na drugu stranu ulice koja uzbrdicom vodi prema Domu zdravlja, a dalje ide u beskonaćnost. Stojim ispred kuće i čitam: U ovoj kući rođen je 5. februara 1907. godine Josip Šiber, revolucionar i istaknuti borac za radnička prava, koji je mučki ubijen 1941. godine u logoru Kerestinac kod Zagreba. Ovu ploču podiže zahvalni narod Gradačca i okoline. Jula 1959. godine. U tišini razmišljam kako su se, stotinu i više godina ranije, u ovoj kući rađali i živjeli ljudi iz poznate obitelji Šibera, a danas ni u jednom školskom dnevniku niti u matičnoj knjizi rođenih, nema više novih dječaka ili djevojčica sa prezimenom Šibera. Ljudske sudbine su nepredvidive, ali zato se o njima pripovijeda, a ja ću ta pripovijedanja zapisati i naše sugrađane Šibere od zaborava otrgnuti. Vratimo se u prošlost da vidimo ko su bili Šiberi i gdje su živjeli prije nego će se doseliti u našu čaršiju. Po kazivanju jednog od članova te obitelji, Šiberi su se u Gradačac doselili iz Apatina, a porijeklom su Austrijanci iz Wiener Neustad-a. U Apatin su se doselili u vrijeme kolonijalnog naseljavanja još za vrijeme kada je to područje bilo pod mađarskom upravom. Prezivali su se Schieber, ali je vremenom to prezime slavenizirano u Šiber. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Gradačac je doselio Johan Schieber sa svojom suprugom i pet sinova. Svi su bili zanatlije, uglavnom kovačko-stolarske-djelatnosti. Starije generacije se možda sjećaju Ive Šibera koji sa svojim sinom Josipom živio u kući o kojoj pišemo. Kasnije je u ovoj kući živio i drugi Ivin sin koji se zvao Anton i kojeg se sigurno sjećaju mnogi naši sugrađani. O Josipu će biti riječi nešto kasnije, a sad se još malo osvrnimo na starog Antona Šibera i njegovu obitelj. Anton je bio kovač, i radio je obiteljskoj kovačnici koja je bila odmah ispod njihove kuće, na istoj strani na kojoj se nalazi dječije obdanište. Poslije je kovačnica preseljena na drugu stranu, odnosno na lokaciju gdje se sada nalazi kafić Pikaso. U periodu šezdesetih godina opština je na tom dijelu čaršije rušila neke male objekte, među kojima i Šiberovu kovačnicu. Stari Anton se tada zapošljava u „Trgocentrovoj“ mesnici, koja je ujedno bila i prva mesnica svinjskog mesa u Gradačcu. Antonova žena se zvala Sofija i bila je rodom iz Brčkog. Anton i Sofija su umrli, a iza njih su ostala dva sina. Stariji Sjepan (Štefko) Šiber je bio vojno lice sa činom pukovnika bivše JNA, a za vrijeme poslednjeg rata bio je Zamjenik komandanta Armije RBiH sa činom generala. Mlađi Antonov sin Josip je bio mašinski inžinjer i jedno vrijeme obavljao dužnost Direktora tvornice motornih dijelova, koju smo skraćeno zvali TMD. Stjepan sa svojom obitelji živi u Sarajevu, a Josip i njegova obitelj u Zagrebu. A sada recimo nešto više o Antonovom bratu, Josipu Šiberu, zbog kojeg je obiteljska kuća Šibera i postala Znamenitost našeg grada. Josip Šiber je rođen u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu i stolarski zanat. Najveći dio vremena proveo je na radu u raznim mjestima Srbije i Hrvatske. Postao je član SKOJ-a već 1926. godine, a od 1935. do 1937. boravi u Moskvi gdje završava političku školu marksizma. Iz Moskve se vrača u Beograd gdje je ubrzo bio uhapšen od tadašnjeg buržoaskog režima. Po puštanju iz zatvora dolazi u Gradačac gdje jedno vrijeme boravi zajedno sa svojom suprugom Pirikom. Godine 1939. odlazi u Zagreb gdje djeluje i radi na propagiranju socijalizma sve do 1941. godine kada biva uhapšen i zatvoren u logor Kerestinac. Sa jednom grupom zatvorenika pokušao je pobjeći iz logora, ali je tom prilikom cijela grupa pobijena od strane ustaša. Tako je izgubio život Josip Šiber. Privodeć kraju priču o rodnoj kući Josipa Šibera, ostalo nam je još da kažemo ko sada živi u toj kući. Naime, šezdesetih godina Anton Šiber je napravio novu kuću u ulici Bratsva i Jedinstva, odnosno ulici Branilaca Grada, kako se danas zove. U narodu ta ulica je još od davnina poznata pod imenom Bagdale. Stara kuća je u početku vjerovatno služila za izdavanje jer je u njoj u različitim vremenskim periodima živjelo nekoliko porodica. Tako su u kući do 1969. godine živjeli Skenderović Husref i njegova supruga Rajka, zatim kraće vrijeme Mehmedovic Edib i Azra, pa onda Muratović Edhem, a jedno vrijeme bila je smještena i Islamska vjerska zajednica. Poslije dolazi Okanović Halida sa svojom djecom Saferom zv. Lisko i Sabahetaom zv. Bahka. Halida i njen sin Safer su umrli, ali u kući i dan danas žive ostali članovi kao i potomci porodice Okanović. Ista sudbina zatekla je i novu Šiberovu kuću. Naime, nasljednici su kuću prodali Brkić Mehi, a on je trenutno upotrebljava za iznajmljivanje podstanarima.
I kao što rekoh na početku ove priče, ljudske sudbine su nepredvidive, ali svi mi nosimo odgovornost utjecaja na život i sudbinu drugog čovjeka, jer životi ljudi su povezani u beskonačan i isprepletan niz, satkan od situacija, mišljenja i djelovanja, s nedokučivim ishodom i nepoznatim tokom događaja, koji neminovno vode prema kraju.