U Gradačcu postoji Hadži-efendijina ulica, Hadži-efendijina voda i Hadži-efendijin mezar niže džamije Husejnije. Ko je on bio, kada je živio i po čemu je zaslužan?
Hadži Hasan ef. Muslimović, rodom iz Ražljeva (općina Gračanica) bio je prvi muderis Sviračke nedrese. Istina to su podaci prema predanju, jer pisani izvori nisu dostupni. Podatak da je on bio prvi muderis ove medrese održao se i u narodu. On je kasnije radio i u Murat-kapetanovoj medresi. Jedan njegov učenik stasao je i prevazišao svoga profesora Hadži Hasana. To je Hadži Hafiz Ahmed ef. Mulaibrahimović, koji je ostavio najviše traga u vjersko obrazovnom i kulturnom životu Gradačca. On je takođe kasnije prešao kao muderis u Murat-kapetanovu medresu.
Hadži Hasan ef. je umro 1855/56. godine. Za njega u narodu i danas vlada uvjerenje da je bio vidovit–evlija. Njegov mezar nalazi se niže džamije Husejnije, jer su drugi nišani uklonjeni, pa čak i nišani Mehmed-kapetana. Po Hadži Hasan ef. Muslimoviću, dobio je ime izvor vode, u blizini džamije, koja se po njemu zove: Hadži efendijina voda. Inače, po predanju, gradačački Hadžiefendići potomci su Hadži Hasan ef. Muslimovića.
Hadži Hafiz Ahmed ef. Mulaibrahimović bio je nasljednik Haži Hasanov. On je prozvan „Svirac“ po mahali Svirac, a pouzdano se zna da je bio među prvim predavačima u Sviračkoj medresi. Rodom je iz Biberova Polja, sela južno od Gradačca, prema Gračanici. Za njega je vezana i jedna zgoda u povodu odnosa prema veziru, bosanskom namjesniku u Travniku. Naime, njegov predhodnik i učitelj Hadži Hasan ef. Muslimović kritikovao je u jednom vazu u džamiji, bosanskog vezira. Kada je vezir saznao za to, pozvao ga je u Travnik na „razgovor“. Međutim, Husein-kapetan, da bi zaštitio starog, a veoma uglednog Hafiza Hasan efendiju Muslimovića, predložio je da umjesto njega, u Travnik otputuje Ahmed ef. Mulaibrahimović, te da na sebe primi krivicu za „neprimjeren“ govor prema veziru. Iz posebnog poštovanja prema starijem Hafizu on je to prihvatio, te otišao u Travnik. Vezir ga je primio i osudio na 4 mjeseca zatvora, koje je on odležao u Travniku, ni kriv ni dužan.
Ima više razloga zbog kojih je ovaj muderis ostavio toliko traga u narodu gradačačkog kraja. Kao prvo, bio je izuzetno obrazovan, drugo imao je posebno dobar odnos prema učenicima a i prema vjernicima. I na kraju on je ostao muderis Sviračke džamije pedeset godina, pa je vezan za brojne generacije vjerskih službenika i drugih uglednih ljudi kojima je predavao i prenosio svoje znanje. Bio je i dugi niz godina gradačački muftija.
O sposobnosti Hadži Hafiz ef. Ahmeda govori i pismo turskog izaslanika u Bosni Dževdet-paše od 11. maja 1864. godine koje je uputio u Istambul. U tom pismu on navodi da je gradačački muftija posebna ličnost izuzetno cijenjena u ovim krajevima. Među značajne ličnosti ubraja Mehmed-pašu Biščevića, koji je na granici porazio vojsku bana Jelačića, pa uživa dobar glas u narodu. Tu se ubrajaju i muftije iz Sarajeva, Mostara, Travnika i Gradačca. Pomenuti paša je napisao da ove ljude poštuje i cijeni narod „čitave Bosne i Hercegovine. Pored gradačačkog muftije, on nabraja i muftiju Mustafu Hilmi ef. Omerović–Omić, muderisa Gazi Husrev-begove kuršumlije medrese i sarajevskog muftiju. Kasnije po okupaciji BiH prvi reis ul ulema u BiH Mustafa Sidki Karabeg, muderis i mostarski muftija, ef. Korkut, muderis Elči Ibrahimpašine medrese i muftija travnički, učenjak i veoma pobožan čovjek i napokon Hadži Hafiz Ahmed ef. Mulaibrahimović muderis Osman-kapetanove medrese i gradačački muftija“.
Hadži Hafiz Ahmed istakao se i kao pisac. Naime on je napisao putopis o svom boravku u Meki kada je obavljao hadž, kao i svoj povratak u Gradačac. Njegov sin Hafiz Ahmed Hilmi ef. naslijedio je ovo djelo. Napisao je i druga djela, među kojima komentar Kurana pod imenom Tefsiru Dželalejn.
Imao je četvero djece: tri sina i jednu kćerku. To su: Hafiz Ahmed Hilmi efendija, Hafiz Muhamed efendija, Abdul Kadir i Saima.
Hadži Hafiz Ahmed ef. umro je 1883. godine i ukopan je u haremu Sviračke džamije. Na dužnosti muderisa u Sviračkoj medresi naslijedio ga je sin Hafiz Ahmed Hilmi efendija. Sinovi Hilmi i Muhamed bili su hafizi-muderisi, treći sin Abdul Kadir završio je šerijatsku sudačku školu 1901. godine. Umro je mlad, još kao sudački pripravnik.
Potomci Ahmed ef. Mulaibrahimovića- Svirca uzeli su prezime Muftić, budući da im je otac bio poznati gradačački muftija, kako smo već naveli. Potomci te porodice Muftića i danas žive u Gradačcu, Sarajevu, Zagrebu i drugim mjestima.
Hafiz Ahmed Hilmi ef. Muftić, sin Ahmeda, takođe je vrlo dugo bio hafiz u Sviračkoj medresi i džamiji, sve do svoje smrti, 1934. godine. Dakle preko 47 godina. I njega je u toj medresi naslijedio mlađi brat hafiz Muhamed. Bio je imam i hatib Sviračke džamije od 1918. do 1944. godine, kada je umro. Na dužnosti muderisa bio je 11 godina.
S obzirom na doprinos koji je dao u vjerskom i obrazovnom životu Bošnjaka gradačačkog kraja, nužno je reći nekoliko rečenica o Hafizu Ahmedu Hilmi ef. Muftiću. On se rodio 1858. godine, a svoje obrazovanje stekao je pred svojim ocem Hadži Hafiz ef. Ahmedom Mulaibrahimovićem, zvanim Svirac. Jedno vrijeme boravio je u Travniku kod poznatog Hadži Muhameda Hazim ef. Korkuta, muftije i muderisa, kako bi provjerio i upotpunio svoje znanje. Svoje obrazovanje shvatao je tako, da je nužno da ga kroz cijeli život upotpunjava, novim saznanjima. Zbog toga je mnogo čitao, čime je svoje znanje stalno produbljivao. On je preuzeo Sviračku medresu 1883. godine i radio je na obrazovanju i odgoju brojnih generacija medrese. Odnosio se očinski prema polaznicima. Bio je izuzetno poštovan i cijenjen. Sve do 1918. godine bio je na dužnosti imama, hatiba i vaiza u džamiji Svirac.
Godine 1918. prešao je u džamiju Husejniju. Obavlja imamsku i hatibsku dužnost, kao i službu vaiza. On je u BiH među prvima prevodio hutbe. Vjernike je podsjećao i opominjao u vezi sa njihovim vjerskim i ljudskim dužnostima. Njegove vazove željeli su da slušaju vjernici, ne samo iz Gradačca, nego i iz šire okoline, tako da je džamija uvijek bila puna. Ljudi su željeli da ga slučaju. Oni koji su postavljali pitanja, uvijek su dobijali odgovor i njegov savjet. Redovno je isticao da Bošnjaci ne mogu napredovati bez nauke i znanja, kao i izvršavanja svojih vjerskih dužnosti.
On je tražio od svojih učenika, budući da je najveći broj njih bio sa sela, da vode računa o savremenoj obradi zemlje, primjenom agrotehničkih sredstava i mjera.
U više navrata bio je biran u Hodžinsku izbornu kuriju. Taj izbor vršio je reis ul ulema BiH. U Gradačcu je bio dugo vremena u Vakufsko – mearifskom povjerenstvu na dužnosti potpredsjednika toga organa.
Hafiz Ahmed Hilmi ef. imao je šestero djece: Hasiba, Nesiba, Saimu, Ešrefa, Ahmeda, Ragiba i Eminu.
Hafiz Ahmed Hilmi ef. umro je 11. februara 1934. godine. Njegova smrt izazvala je veliku žalost u Gradačcu i široj okolini. Na dženazi je bilo više hiljada ljudi. Ukopan je u haremu džamije Svirac.
Autor nadgrobnog epitafa ispisanog na gornjem nišanu je njegov poštovalac i prijatelj Salih Safvet ef. Bašić, inače profesor Šerijatske sudačke škole u Sarajevu, koji u prijevodu glasi:
„Bog je vječan!
Sluga dina, širitelj prosvjete, sa svojim znanjem i vrlinama i kao čovjek zdravog razuma, bio je poznat uopće među muslimanima Hafiz Ahmed Hilmi Muftić. Kroz cijeli život nije nikad ostavio medrese u kojoj je učio, a kasnije bio muderis. Više od polovine stoljeća držao je u njoj predavanja i mnogim dao idžaset. Njegovim nastojanjem nauka o vjeri proširila se u narodu. Hanedanluk – to lijepo svojstvo, bilo je njemu svojstveno. Ljudima čije je stanje siromaštvo poremetilo, izlazio je u susret i život im činio veselijim.
Na koncu u blizini medrese legao je u zemlju. Neka mu Milostivi Bog podari rajske ljepote.
Za svoga života kod svakoga bio je poznat kao vrlo blag. U njegovoj okolini svijet je slijedio ovog ispravnog čovjeka radi njegove riječi, koja je djelovala, a radi zdravih misli i zdrave pameti njegove.
Svojom smrću prijatelje i braću ostavio je ožalošćene.
Za njegovu smrt kao tarihi mudžem izlazi ovaj jasni govor:
Nosilac pravde (hak) Hafiz Ahmed unišao je u siguran grob (1352.)“.
Hafiz ef Imamović Mustafa bio je vjerski dostojanstvenik, koji je imao veoma bogato obrazovanje i ugled u Gradačcu, a jedan je od vjerskih službenika koji ima najduži staž u džamiji Huseiniji. Pored toga bio je angažiran i u drugim institucijama Bošnjaka u Gradačcu i šire. Po predanju u porodici Imamovića, jedan od prvih imama u džamiji Husejniji nakon njenog završetka 1826. godine bio je jedan od predaka hafiza Mustafe ef. Imamovića, kojeg je Husein-kapetan doveo u Gradačac iz Sarajeva, nekako u virijeme kada je džamija počela sa radom. Hafiz Imamović imao je vrlo bogatu osobnu biblioteku i stalno je usavršavao svoje bogato vjersko obrazovanje, koje je svesrdno prenosio i na druge. Radeći dugo godina u džamiji Husejniji, on je vodio brigu i za kutubhanu (biblioteku) uz džamiju.
Dr. Hazim Muftić, rodio se 1906. godine u Gradačcu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Tuzli. Pravni fakultet završava u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Uvjereni smo da je to prvi doktor društvenih nauka iz Gradačca. Ovaj izuzetno obrazovani pravnik, kao mlad radi u Bijeljini, Tuzli i Sarajevu. Od 1936. godine, radi u Islamskoj vjerskoj zajednici u Sarajevu, nakon čega preuzima Upravu vakufske direkcije u Sarajevu. Od 1940. gidine je direktor te uprave, sve do 1946. godine. Nakon toga radi u Gradskom narodnom odboru u Sarajevu, kao i Skupštini grada Sarajeva. Kao priznat i sposoban pravnik predaje građansko pravo na Višoj islamskoj teološkoj školi u Sarajevu. Govori nekoliko stranih jezika, među kojima francuski, njemački i arapski.
Iz područja pravnih nauka objavio je zapažene radove sa područja islamske filozofije. Zapaženi su njegovi objavljeni radovi, a posebno studija o Kur΄anu. Radovi su mu objavljeni u Takvimu za godine 1969.-1974.
Napisao je vrijedne radove sa područja vezanih za Islamsku vjersku zajednicu i vakufe kao što su:
- Problemi vakufa,
- Sarajevski parkovi,
- Izgradnja ženskog sirotišta,
- O ulozi našeg vakufa,
- O organizaciji Islamske vjerske zajednice,
- Vakuf kao javna ustanova.
Poznata je njegova studija: Šta nam je u današnjici najpotrebnije, kao i članak: Ilmija i inteligencija. Bilo bi dobro objaviti sabrana djela ovog izuzetnog intelektualca i naučnog radnika iz reda bošnjačkih intelektualaca i rođenog Gradačanina.
Ibrahim ef. Ganibegović (Muftić) – Gračanlija, rodom je iz Gračanice. Na dužnosti tuzlanskog muftije u periodu 1876.- 1878. godine. Nije ni u kakvom srodstvu sa Muftićima iz Gradačca, niti sa Ganibegovićima. Njegovi potomci preuzeli su prezime Muftić.
Potomci muftije Ibrahim ef. danas žive u Zagrebu, Sarajevu, Tuzli, Gradačcu i drugim mjestima. Šire, o ovoj značajnoj ličnosti iz vjerskog života tuzlanskog kraja vidjeti u poglavlju: Austro-ugarski period.
Hafiz Husein ef. Mujić. Od hafiza koji su službovali na gradačačkom području, bio je izuzetno cijenjen i poštovan hafiz Husein ef. Mujić, rođen u Gornjoj Orahovici (Gračanica). U Zelinji Srednjoj (Gradačac) bio je na dužnosti imama i mualima u ratnom periodu od 1941. godine. Dao je veliki doprinos da ne dođe do ratnih sukoba na tom terenu i međunacoinalnih trvenja, zašto je primio značajna društvena priznanja. „Na zasjedanju izbornog tijela za izbor reisu-l-uleme Islamske zajednice SFRJ, koja je održana 31. oktobra 1987. godine u Beogradu, hafiz Husein je izabran za reisu-l-ulemu tadašnje Jugoslavije“. U svojstvu reisu-l-uleme posjetio je i Gradačac. Umro je 27. decembra 1993. godine. Sahranjen je u mezarju „Kalebići“ u Tuzli.
(Članak preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI autor Easad Sarajlić, izdavač „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str.173 do 177).
Autor: Esad Sarajlić
(Nastavak slijedi)