U Potočarima kod Srebrenice, danas, 11. jula, bit će ukopani posmrtni ostaci devet žrtava. Ukop, komemoracija i druge manifestacije bit će upriličeni u uvjetima zaštite od pandemije.
Jučer je neformalna grupa od 20tak učesnika Marša mira iz Gradačca stigla u Potočare kako bi prisustvovali današnjoj dženazi žrtvama genocida nad Bošnjacima Srebrenice u zaštićenoj zoni UN-a.
Također, jučer je i u Brlinu povodom 25. godišnjice genocida obilježeno ovo nezapamćeno stradanje Bošnjaka, a obilježavanju godišnjice prisutvovalo je i nekoliko osoba iz Gradačca.
Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici događao se između 13. i 19. jula 1995. godine, tokom rata u Bosni i Hercegovini, u kojem je ubijeno 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenice, a ubili su ih vojnici Vojske Republike Srpske i specijalne srpske vojne postrojbe Škorpioni.
Srebreničku enklavu je 1993. godine Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom zonom, a zauzele su je srpske snage 11. srpnja 1995. godine. Prema standardnim podatcima, srpske snage ubile su između 7 i 8 tisuća nenaoružanih bošnjačkih muškaraca u dobi od 13 do 77 godina.[1] Prvi osuđeni za zločin u Srebrenici koji je priznao kazneno djelo ubojstva bio je plaćenik 10. diverzantskog odreda Dražen Erdemović, koji je osuđen u studenome 1996. na pet godina zatvora. Nakon tri i pol godine zatvora, Erdemović je bio oslobođen, a na temelju njegovog iskaza iz kolovoza 2001. osuđen je general Radislav Krstić.
Pad bošnjačke enklave Žepe, koju je Vijeće sigurnosti UN-a 1993. godine proglasilo zaštićenom zonom, dogodio se 25. srpnja 1995. godine. Kao posljedica sukoba između srpskih snaga i Armije RBiH poginulo je oko 70 ljudi. Ranjeni civili evakuirani su u Sarajevo i Kladanj, a oko 500 zarobljenika razmijenjeno je za Srbe. Jedina neratna žrtva zločina u Žepi bio je pukovnik ARBiH Avdo Palić kojega su Srbi zarobili tijekom pregovora o uvjetima predaje žepačkog garnizona 27. srpnja 1995. u kampu UNPROFOR-a, te je kasnije ubijen.[2]
Nakon pada Srebrenice i Žepe, NATO je usvojio plan bombardiranja srpskih ciljeva i prijetnjom sile kako bi spriječili napade srpskih snaga na zaštićenu zonu u Goraždu. Utvrđenje predsjednika Alije Izetbegovića da je nestalo između 7 i 10 tisuća muslimana, kao i druga granata na tržnici u Markalama u Sarajevu, bili su povod za masovno bombardiranje Republike Srpske. Konačno su u kolovozu 1995. godine hrvatske snage – HV i HVO, zajedno s Armijom RBiH potisnuli Vojsku Republike Srpske u akcijama koje su trajale do prosinca 1995. godine, omogućivši potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je zaključen rat u BiH.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Europski parlament i Ured visokog predstavnika za BiH, okarakterizirali su pokolj u Srebrenici kao genocid.[1][3][4]
Službena vlast Republike Srpske preuzela je odgovornost za počinjeni pokolj u Srebrenici 2003. godine.[5] Narodna skupština Republike Srbije osudila je pokolj 2010.[6] U siječnju 2007. godine Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije okarakterizirao je djelovanje srpskih snaga u Srebrenici kao genocid. Europski parlament je u siječnju 2009. godine proglasio 11. srpnja kao “Dan sjećanja na genocid u Srebrenici”.
Gradacac.ORG/Wikipedija
