Kulturno prosvjetni život
Kulturna baština Bošnjaka iz Osmanskog perioda je značajna i velika. O tome svjedoči 7500 rukopisa u Gazi – Husrev-begovoj biblioteci, zatim 5000 rukopisa u Orjentalnom institutu, 1762 rukopisa u Historijskom arhivu te 478 u Nacionalnoj biblioteci. Ovi podaci su izneseni u vezi sa uništavanjem ove baštine u agresiji na BiH 1992. – 1995. godine. U tim brojkama kulturne baštine BiH, brojne su bile knjige i rukopisi iz Gradačca, o čemu pišemo u ovom radu. Da Bosna nije bila bez rezultata u kulturnom, književnom i obrazovnom pogledu svjedoče mnoga djela bosanskih stvaralaca na turskom, arapskom, pezijskom pa i bosanskom jeziku. Mnoga od tih djela i danas se nalaze u muzejima Istambula, Beča, Kaira i na drugim brojnim mjestima.
U Bosni se pisalo i bosančicom, a njome su se u to vrijeme služili i bosanski franjevci. Prema tome, bez osnova je i zlonamjerno pisanje nekih balkanskih pisaca, da je u Bosni vladala kulturna pustoš, a posebno je to apostrofirao romanopisac Ivo Andrić. Tako je Andrić, u gotovo u karikaturalnoj formi. o kulturi o Otomanskoj Bosni zabilježio: „Učinak turske vladavine bio je apsolutno negativan“,. „Turci nisu uspjeli donijeti nikakav kulturni sadržaj, ni osjećanje nekakve uzvišene misije, čak ni onim Južnim Slovenima koji su primili islam“.
Da bismo demantirali neutemeljenu Andrićevu ocjenu, ovdje navodimo samo neka od brojnih djela koja su napisana u okviru aljamijado književnosti. Tu su djela poezije, zatim vjerske poezije, koje obrađuju vjerske i moralne teme. Najpoznatiji aljamijado pisac je Muhamed Hevaji Uskufi, koji je umro 1651. godine. On je napisao bosansko – turski rječnik. To je najstariji rječnik od svih južnoslovenskih jezika.
Pisci Bošnjaci odigrali su vrlo važnu ulogu kako u stvaranju tako i u prenošenju narodne poezije, kao što su balade, tužaljke, epske pjesme, ljubavne pjesme, koje su cijenjene i među kršćanima, kao što su sevdalinke. Čuvena balada o Hasanaginici prevedena je na dosta evropskih jezika. Tu baladu preveo je na njemački jezik čuveni pjesnik Gëte.
Na bosanskom jeziku pisao je i svoje djelo Mula Mustafa Bašeskija. On je konstatirao da je bosanski jezik bogatiji od arapskog. Za glagol „ići“ istakao je on ima 45 različitih riječi. Međutim, tačno je da je najveći broj književnih djela Bošnjaka iz tog perioda napisan na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Razlog za to leži u činjenici da je u osnovnim školama i mektebima izučavano arapsko pismo. Međutim, ipak dio književnosti napisan je na bosanskom jeziku, jer je taj jezik po značaju bio treći jezik Osmanskog carstva.
Poznati pisci iz tog perioda koji su pisali književna, filozofska i druga djela su brojni, ali ovdje navodimo samo neka imena:
- Ahmed Sudi al – Bosnavi, umro 1598.,
- Hasan efendi – Prušćak, umro 1616.,
- Abdi al – Bosnavi, umro 1644.,
- Ibrahim Alajbegović, Pečevi, umro 1651.,
- Ahmed al – Mostari Rušdi, umro 1699.,
- Mustafa al – Mostari Ejubović, zvani šeih Jujo, umro 1707.,
- Mustafa Šefki Bašeskija umro 1809.
Neki od spomenutih autora bili su članovi sufističkih derviških redova. Oni su igrali važnu ulogu u životu Bošnjaka. Šejhovi su duhovni učitelji. Imali su svoja sjedišta u tekijama. Tu su se obavljali određeni obredi, kao i izvodila, jedna vrsta religiozne poezije.
Iz ovoga samo djelimičnog nabrajanja pisaca i njihovih djela, potpuno je apsurdno tvrditi da je Bosna za vrijeme osmanske uprave bila „kulturna pustoš“. Ovdje nismo naveli značajne rezultate koje su postigli Bošnjaci u dekorativnoj umjetnosti, kao i u graditeljstvu, koje i danas osvaja ljepotom i grandioznošću i zadivljuje čitav svijet.
S ciljem, da se na pregledan način prezentiraju imena ljudi koji su u posljednja tri stoljeća dali nemjerljiv doprnosu vjerskom, obrazovnom u kulturnom životu i razvoju Bošnjaka u gradačačkom kraju, dajemo slijedeći tabelarni pregled.
Vjerski dužnosnici i velikodostojnici
Ovdje nisu navedena sva imena hafiza i drugih vjerskih dostojanstvenika, jer do svih podataka nismo uspjeli doći. Veliki broj polaznika gradačačkih medresa nastavili su dalje školovanje, ili su kao vjerski službenici radili u raznim mjestima BiH. O nekim od tih ćemo reći nekoliko riječi u nastavku.
Ono što je zanimljivo, da je Jelovče Selo dalo najviše hafiza i to ukupno deset. Istina neki od njih su navedeni u gornjem tekstu, ipak ih posebno ističemo.
Hafizi iz Jelovče Sela po redu:
- Hasan ef. Tokić,
- Husein ef. Mešanović,
- Halil ef. Kavazović,
- Ejub ef. Kavazović,
- Muhibija ef.Kavazović,
- Šemsudin ef. Kavazović,
- Muharem ef. Čandić,
- Ahmet ef. Tokić,
- Husein ef. Tokić i
- Abdulah ef. Tokić.
Inače, u Jelovče Selu prva džamija otvorena je 1922. godine. Ovdje smo naveli samo one hafize koji su školovanje završili u periodu kojeg obrađujemo. Inače iz Jelovče Sela do sada je medrese završilo 27 učenika.
Među poznatim iz Jelovče Sela je i sadašnji reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović. Porodice sa gradačačkog kraja, gdje tradicionalno djeca odlaze u srednje i visoke vjerske škole su Kavazovići i Tokići iz Jelovče Sela. Razumije se, u današnje vrijeme, to se izmjenilo i medrese i visoke vjerske škole pohađaju mnoga djeca Bošnjaka.
U gradačačkim medresama (a Sviračka medresa radila je oko 150 godina), završile su za hafiza stotine polaznika, koji su radili na gradačačkom području i drugim područjima Bosne i Hercegovine. Veliki broj tih polaznika postali su kasnije u svom daljem školovanju i radu čuveni i poznati u širem području BiH. Ovdje ćemo istaći samo neke pojedince, jer širi uvid nam nije moguć.
Hafiz ZAIM ef. HUSKANOVIĆ, rodom iz Doborovaca kod Gračanice. Završio Sviračku medresu. Svoje znanje stiče pred muderisom hfz. Ahmed Hilmi ef. Muftićem, kao i pred njegovim bratom muderisom hfz Muhamedom ef. Muftićem. Radio je na gradačačkom području izvjesno vrijeme, a onda prelazi na rad u Hadži-pašinu džamiju u Brčkom. Tu radi sve do svoga penzionisanja 1980. godine. U svom radu postigao vrlo značajne rezultate. Za života pisao je dnevnik, a bavio se i pjesništvom. Dosta radova je objavio, imao je veliku biblioteku. Jedan broj njegovih radova ostao je neobjavljen. Bio je aktivan u islamskoj zajednici, pa mu je pismenu pohvalu uručio reis-ul- ulema Sulejman ef. Kemura, kao i reis Naim ef. Hadžiabdić. Umro je 11. januara 1987. godine.
Hafiz HASAN ef. HADŽIEFENDIĆ, rođen u Gračanici. Završio je Svirac-medresu u Gradačcu. Između 50 kadija izabran za šerijatskog sudiju u BiH. Prije toga bio kadija u Zvorniku, Gračanici, Tešnju, Mostaru i drugim mjestima. Kadijski ispit položio još 1880. godine. Od 1900. do 1912. godine radi u Vrhovnom šerijatskom sudu u Sarajevu. „Na ahiret je preselio u Gračanici i ukopan je u haremu Budimli Ahmed-pašine džamije“.
Intezivniji kulturni preobražaj u BiH osjećaju se naročito pri kraju Osmanskog doba, kada se 1866. godine osniva Vilajetska štamparija. Tada se pokreću listovi „Bosanski vijesnik“, „Bosna“ i „Sarajevski cvijetnik“. U tom vremenu javljaju se, istina rijetki, pojedinci koji pišu na bosanskom jeziku. Oni pišu ćirilicom, zahvaljujući tradiciji bosančice, koja je imala utemeljenje, kod sve tri narodne grupacije. Javljaju se i natpisi i na latiničnom pismu što potvrđuje i izvještaj fra Ilije Starčevića, koji ističe, da je Husein-kapetan pokazivao interes za latinicu, na način kako je pisana prekosavska štampa. Inače on se služio bosančicom. U Gradačcu osim Husein-kapetana, pratili su zapadnu štampu u kasnijem periodu i Reuf-beg Gradaščević i još neki napredniji Gradačačani.
U Osmanskom periodu predavanje u školama na bosanskom jeziku bilo je nezamislivo, ali već 1884. godine uvodi se taj jezik u sarajevskoj ruždiji koju je pohađao Safvet-beg Bašagić. Ali bošnjačka pismenost arapsko-turskim pismom održavala se i dalje, sve do 1946. godine kada je štampana zadnja knjiga na tom pismu.
U Bosni se razvija interes za zapadne tekovine u obrazovanju koji dobija svoje organizovane vidove kroz muslimanska društva. Tako iz jednog popisa iz 1908. godine vidimo da je te godine u BiH bilo registrovano 124 muslimanska društva kroz razne oblike, ali najviše:
– čitaonice i društva kojih je bilo 87,
– humanitarna društva 4,
– omladinskih društava 7,
– zanatlijskih društava 7,
– pododbori Gajreta 8,
– antialkoholičarska društva 9, itd.
Takva društva na sličnoj osnovi u BiH imali su i Hrvati kao i Srbi
(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 177-181)
Autor: Esad Sarajlić
(Nastavak slijedi)
