Doživljaji bajrama u porodici Peštalić iz Gradačca, tačnije Donjeg ili Pašinog Lukavca, danas su u odnosu na one od prije 30-40 godina nešto drugačiji. Mlađi su se uglavnom odselili iz rodnog mjesta, a iako se s rodbinom i komšijama ne viđaju često, vrijeme koje provedu zajedno nastoje iskoristiti što kvalitetnije i ti su sati i posjete uvijek ispunjeni radošću, dječijom grajom i blagim riječima.

Hafiz Edin efendija Peštalić doktor je islamskih nauka i imam u džematu džamije Kralja Abdullaha u Tuzli, najvećem u muftijstvu tuzlanskom i jednom od većih u Bosni i Hercegovini.Osnovnu školu “Safvet-beg Bašagić” završio je u Gradačcu, a zatim Behram-begovu medresu u Tuzli, gdje je ostvario izuzetne rezultate. Fakultet islamskih nauka uspješno je okončao u Sarajevu, kao i magisterij i doktorat čime je dokazao da se i uz rad u velikom džematu ne smije odustati od obrazovanja i rada na sebi.

U razgovoru za Anadolu Agency (AA) hafiz Peštalić ispričao je da bajrame dijeli na predratne, ratne i postratne, a kako se kojeg perioda prisjeti, tako mu se, kaže, i osjećanja miješaju.Prva sjećanja na bajrame su sređene kuće, pometene i oprane avlije, te mirisi slanih i slatkih jela koji su se širili mahalama i sokacima, a ono što mu najviše nedostaje iz tog perioda jesu bliski ljudi koji su preselili na bolji svijet.

“Najviše se prisjećam sada onih dana dok je rahmetli mati bila živa, dok su rahmetli nana i djed bili živi. Sve druge slike ostaju malo u pozadini. Najviše se sjećam ranog ustajanja na sabah-namaz. Mati i otac budili su i nas djecu. Prethodnu noć bismo pripremili najljepšu odjeću i najnoviju koju smo imali. Na sabah smo odlazili s ocem i djedom i vrijeme koje smo provodili u džamiji za nas je bilo čarobno, jer smo tada bili ravnopravni s odraslima. Naravno, dobijali smo bajram-banku, kako se sada zove, a kod nas se taj termin, barem u Gradačcu, uveo u posljednjih nekoliko godina. Ranije je to bila kao bajramska hedija ili kao neka nagrada, jer smo došli na bajram-namaz”, priča hafiz Peštalić.

Nakon što bi klanjali bajram-namaz, vraćali su se uvijek drugim putem u odnosu na onaj kojim bi došli u džamiju i radost Bajrama dijelili su sa onima koje su susretali.“Usput smo također našim komšijama i komšinicama koje smo viđali u avlijama čestitali Bajram. Oni bi nam davali ili slatkiš ili novac. Češće je to bio slatkiš nego novac u ta vremena. Sada je izgleda lakše dati novac nego kupiti neki slatkiš. Nakon toga bismo dolazili kući i ljubili ruku majki i nani, jer smo prethodno to uradili u džamiji kod oca i kod djeda”, prisjeća se Peštalić.

Dane dječije razbribrige zamijenila je surova realnost usljed agresije na Bosnu i Hercegovinu, a vraćajući se pričom u taj period, hafiz Peštalić kaže da su se tada vjernici nadali da će granatiranja i pucnjava prestati tokom Bajrama i da će se barem nekoliko dana provesti u “miru”. Za djecu to je, između ostalog, značilo i više igre napolju.

Kada je krenuo u Behram-begovu medresu u Tuzli, s porodicom u Gradačcu bivao je tek od drugog dana Bajrama.“U toku školovanja u Behram-begovoj medresi, s obzirom na to da mi kao učenici idemo na ramazansku praksu i vrlo često smo bajrame dočekivali u džematima gdje smo bili na praksi, ja sam imao sreće da sam uvijek bio u Behram-begovoj medresi kao mujezin i kao ispomoć svojim profesorima u toku ramazana, tako da sam, uglavnom, prvi dan dočekivao u medresi, a nakon toga sam odlazio svojoj kući”, kazuje hafiz.

Dolazak kući svaki put je bio poseban i možda i ljepši od prethodnog, a svaki ponovni susret s porodicom i rodbinom unosio je toplinu i sigurnost u njihova srca.Koliko je zajedništvo važno, u Gradačcu vrlo dobro znaju i zbog toga ne dozvoljavaju da se desi da na nečija vrata tokom Bajrama nema ko pokucati. A, radost onog koji otvara, višestruko je veća.

“U mom Gradačcu je običaj i mislim da je lijep, a u Tuzli ga nema, a to je obilazak za drugi dan Bajrama, kada je Dan šehida, od kuće do kuće s jedne strane sela, a za Kurban-bajram s druge strane sela. U prvoj kući se doručkuje, a nakon toga se obilazi od kuće do kuće, dolazi se, popije se kahva, sok i tako dalje i nakon toga svi su ljudi odlazili u džamiju klanjati podne-namaz, a zatim bi odlazili na mezarja”, pojašnjava hafiz Peštalić.

Porodična okupljanja sada su, priznaje, drugačija nego što su nekada bila, ali vodi se računa da se posjete daidže, amidže i tetke, te da se u razgovoru s njima provede barem sat-dva.Hafiz Peštalić i njegova supruga Senada kćerku Nahlu (10) i sina Rejhana (4) vaspitavaju tako da znaju značaj ljudskih i porodičnih vrijednosti, te da ih njeguju, čuvaju i grade lijepe odnose s rodbinom i prijateljima. Ista je situacija i kada je u pitanju vjerski segment života.

“Svojoj djeci pokušavam pomoći da razviju vlastiti osjećaj i doživljaj Bajrama, naravno s primjesama načina na koji smo to hanuma i ja doživljavali, ali svakako neka oni razviju svoje osjećaje u skladu s onim što nas je Poslanik učio i u skladu s mjestom i vremenom gdje žive”, poručuje hafiz Peštalić.

Na kraju razgovora za AA hafiz Peštalić je podsjetio vjernike da kraj ramazana ne znači da vjera, dobročinstvo, namaz i post trebaju stati. Naročito se treba osloboditi straha da li je dostatna nafaka koju je Allah dž. š. namijenio svakoj osobi, te da se čovjek ne smije plašiti da će ukoliko nekome pomogne, njemu nešto nedostajati. Naprotiv, podsjeća hafiz Peštalić, Allah dž.š. obećava da će se nakon učinjenog dobrog djela drugima osjetiti veće dobro i veća slast.

(Preuzeto: TIP.ba/Izvor: Anadolija)