“Orfej na Dunavu”-zapažen nastup gradačačke pjesnikinje Tatjane Tomić

Naša sugrađanka Tatjana Tomić nagrađena je na Šestim međunarodnim pjesničkim susretima pod nazivom „Orfej na Dunavu“ Plaketom za ljepotu i snagu lirskog iskaza u pjesmi „Osmijeh“. Ova značajna međunarodna pjesnička manifestacija održana je 11. avgusta 2018. godine u Kostolcu – Srbija u organizaciji Kulturno-sportskog centra Kostolac i Kluba ljubitelja knjige „Majdan“, a pod pokroviteljstvom Gradske opštine Kostolac. Susretima je prethodio poetski konkurs za najljepšu ljubavnu pjesmu i najljepši ljubavni stih na kojem je učešće uzelo 165 pjesnika iz 15 zemalja svijeta. Odabrane pjesme su uvrštene u zbornik ljubavne poezije „Talasi nesmiraja“ čija promocija je održana u Pozorišnoj Sali Kulturno-sportskog centra Kostolac.

Međunarodni pjesnički susreti „Orfej na Dunavu“ prepoznatljivi su i jedinstveni u regionu, jer se odvijaju u izuzetnom arheološkom muzeju starog rimskog grada Viminacijum-a u čijem Domusu su i proglašeni najbolji radovi prispjeli na konkurs i uručene nagrade pjesnicima.

U okviru manifestacije organizatori su 10. avgusta priredili i specijalni program, Poetsko-muzički sonet „U osvit Orfeju“, u kojem su mogli sudjelovati svi pridošli pjesnici iz raznih krajeva, a na kojem je kao jedan od šest specijalnih gostiju nastupila Tatjana Tomić.

OSMIJEH

Posmatrala je umjetnika;

iskrice bez ikakve nade

da nekad prerastu u plamen,

i svoj odraz u njegovom oku:

neodređen smiješak uhvaćen

u trenutku zbunjenog samoposmatranja.

 

Pametna žena mora da stražari

nad svojim srcem.

I – Liza se trudi da to ne zaboravi!

 

U nekoj dalekoj galeriji budućnosti

njenom portretu privlačne žene,

obavijene prozračnim velom tajne,

diviće se kraljevi.

Samoubice će joj upućivati oproštajna pisma

kao izraz nemoći da se izbore

s njenim misterioznim osmijehom.

Muškarci će joj donositi cvijeće,

pisati pjesme i strastvena pisma.

 

I opčinjeni, kao kraj ogledala u taj osmijeh zagledani,

u kaleidoskopu milionskih mogućih odraza

nepogrešivo se prepoznavati.

 

Osmijeh je ostajao uvijek isti,

a ipak bivao sve jači što ga manje tražimo;

prigušen odjek daleke, silovite oluje

koja se uzemljila u srcu jedne pribrane žene

i  kao nesmiljen vječiti putnik pluta kroz vrijeme

našim, i samo našim, unutrašnjim svemirom.

Tatjana Tomić

Gradacac.ORG/I.H.